Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 207 (118 - nova serija)

Godina XXXII februar/veljača 2007.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Esad Jusić
Ratni zarobljenici

Evo je dan sličan onom danu 1993. od prije devet godina. I danas je hladno, i danas je magla skoro do podne pa tek onda Sunce izbistri vidike, i nema lišća, i pusto je sve, i utišano. Doduše, nisu ratne godine, nego poratne, ali je skoro isto ako ne i teže, samo što nema pucanja, granatiranja, sakaćenja, naravno, ako izuzmemo poratno duhovno sakaćenje.

Gledam kroz prozor školske biblioteke. Magla mi suzila vidike i svela ih na vidokrug od nekih pet-šest metara u koje je jedva stalo nekoliko tamnozelenih vrhova zimzelenog drveća tik do škole, a sve ostalo je magla pa zimzelenjaci liče na u bijelo uvijenu čeljad. Nema se šta drugo vidjeti, a kad prestaje gledanje, počinje razmišljanje. Slika sadašnje pustoši odvede me u mislima devet godina unazad, na sklop planina čije je zajedničko ime Garački podovi, a na njima visinske travnate zaravni okružene stoljetnim borovima, jelama, šikarom…, prelijepo – da nije preružno zbog rata.

Skoro je kraj 1993. Rat, onaj a kojem puške vode glavnu riječ, između HVO-a i Armije BiH netom je završen u našu korist, u korist Armije BiH u Bugojnu, a nastavljen onaj drugi, bez pušaka, koji će boga pitaj kad, i hoće li ikad, prestati, ali je zato puškama nastavljen rat sa Srbima. Od prethodne smjene na borbenoj liniji, između ostalog, ”zadužismo” i zarobljenike, četiri HVO-ova bojovnika: da ih čuvamo, hranimo, da nam rade do daljnjeg dok ”glavešine” u čaršiji, kojima skoro i da nije rat, ne riješe šta će biti s njima.

Na liniji smo u zemunicama koje su upravo Hrvati sagradili na početku rata pa ih napustili. Pored kuhinje, desetak koraka daleko, nalazi se friško sagrađena nevelika daščara pokrivena ceradom teretnog automobila. Žuta cerada preko čijeg središta krupnim plavim slovima piše ime nekad veoma jake bugojanske firme: Autotransportno preduzeće ”Špedicija” Bugojno. U toj daščari su zarobljenici. Kad su zarobljenici unutra, non-stop je stražar pred njom. Zbog toga je većini boraca i bilo krivo što smo dobili zarobljenike. Jer, malo nam naše muke, pa još i kod zarobljenika moramo stražariti, voditi ih da rade, jedu, da vrše nuždu…

Zbog visine na kojoj smo, Sunce brzo izbistri vidike pa čovjek, osupnut prekrasnim pejzažom, iz dna duše prokune i rat i one u čijim se glavama rodio.

Enisa Šator: Predio

Enisa Šator: Predio

Poslije jutarnje kahve, bio je došao na mene red da se tog dana brinem o zarobljenicima. Nije mi bilo drago i nastojao sam podmititi druge da me zamijene, a podmićivao sam ih tada zlatu ravnom duhanom. Svi su odbili pa sam ustao i pošao po zarobljenike. Kad sam ih izveo iz sumračne, vlažne i prljave daščare, u meni je proradilo nešto ljudsko, nekakvo sveopšte sažaljenje na naš rod. Bili su pokunjeni, isprepadani, u otrcanoj garderobi – žalost ljudska, čemer ljudskog roda.

Išli su ispred mene, oni goloruki, ja s automatskom puškom u ruci, ali pušku sam držao u jednoj ruci i oborenu k zemlji, tek toliko daje imam jer se njihovog bijega zaista nisam bojao. Siđosmo onih dvadeset-trideset koraka nizbrdo pa pravo pred kuhinju. Tu, naviknuti već, sami stadoše oborenih glava. Mogu misliti kako im je bilo dok su onako goloruki i bespomoćni ispod oka gledali nas, borce Armije BiH, a bilo nas je puno i nismo bili loše naoružani.

– Hajde, hajde, uzmite hranu – rekoh blažim glasom, a oni se tek tada trznuše i počeše od kuhara uzimati hranu, no kad su svi dobili, i dalje su stajali u mjestu i čekali.

– Pa, šta je sad, šta čekate?

– Gdje ćemo jesti – pokunjeno, jedva čujno i sa puno straha u glasu prozbori jedan od njih.

– Nemoj me zajebavat, bolan! Eto ti, brate, široko ti oko tebe pa izaberi gdje god hoćeš. Hajde! Slobodno! Nećeš valjda meni u krilo!

Tek tada se pomjeriše i jedan do drugog u polukrug posjedaše na kosinu suhe šumske livade, kako smo, uostalom, i mi činili. Jeli su ne dižući poglede ili su to činili skroz kriomice, jedva primjetno pa opet hitro obarali poglede ka zemlji, ne smijući nas, borce, ni pogledati u oči da koga i tako ne izazovu.

Kad su završili s jelom, pozvah ih da krenu ispred mene. Naređenje je bilo da kopaju tranšee, rovove, oko naših zemunica pa krenusmo kroz šumu i šiblje ka zemunici kod koje su juče prekinuli kopanje. Poslije pet-šest minuta stigosmo na odredište. Naviknuti, odmah siđoše u vijugavi kanal, uzeše halat i počeše kopati. Loše lopate, još lošiji krampovi, a zemlja kamenita pa su bile žive muke kopati na takvom terenu. Još dok smo išli opomenuo sam ih:

– Momci, ne pravite gluposti, odavde ne možete pobjeći! Ne gubite glave uzalud, već čekajte razmjenu ili štogod drugo, uglavnom, vaši znaju za vas i sigurno će se pobrinuti za vas. A, što se tiče mene, ne trebate se bojati. Polahko kopajte, ja vas neću tjerati da brže radite. Briga me za tranše, ionako nam neće ničemu služiti, nego da noću upadamo u njega.

Govorio sam im istinu, samo što oni, isprepadani, vjerovatno nisu vjerovali. Jer, skoro redovno dolazili su im u posjetu iz Župskog ureda iz Bugojna i donosili im hrane, cigara, odjeće… , a da su bili isprepadani – jesu, i s razlogom.

Jednom prilikom za njih je tokom kopanja bio zadužen jedan borac koji se pameću nije baš mogao pohvaliti, to smo svi znali. No, imao je pušku i nikad nije bježao s linije, što su mnogi od nas činili i zabušavali na razne načine, teje bio najredovniji na borbenoj liniji. Valjda su mu uniforma i puška, tako je valjda on mislio, podizali u našim očima ono što mu nikako niko i ništa nije moglo podići – ugled i poštovanje. Zato su mu zarobljenici bili prilika da se dokaže. Poslije toga, među borcima je kao pošalica često kolala priča o tom njegovom nastupu. Doveo je zarobljenike na odredište i onda bespogovornim i autoritativnim tonom obratio im se s visine:

– Hajmo! Kopaj! Nemoj zvirljat okolo! A eno vam kud možete bježati! Vidite! Samo vi bježite! Slobodno! Vi bježite, a ja prebacim na puški na Rabijesir pa kad uključim centrifugu, vidićete što vas krešem.

Naravno da su se jadnici uplašili i nije im ni na kraj pameti padalo da pored takvog čeljadeta i samo nagli pokret načine, a nekamoli da bježe jer bi on jedva dočekao da puca na njih.

Znajući za to i za razloge svih njihovih strahova, sažalih se pa rekoh:

– Dobro je, bolan! Odmorite! – no, oni kao da nisu čuli, nego su i dalje radili, misleći da se zlurado iživljavam na njima.

– Čujete li vi mene – povisih ton, našto oni na trenutak prestadoše raditi, ali ostadoše u pognutom položaju u tranšeu, ne okrećući se.

– Ma, jebalo vas kopanje koje nikom ne treba! Prepriječite te lopate preko tranšea i sjedite! Ili izađite pa evo ovdje lijepo na travu sjedite. Slobodno! Čujete li vi mene?

Na moje riječi napokon se najviši od njih polahko okrenu ka meni ne bi li s moga lica pročitao da li zaista mislim to što govorim. Poznavali smo se. Bio je generacija moga godinu dana starijeg brata. Kad se uvjeri da bi mi mogao povjerovati i kad sam ga gestama okuražio na to, napokon se polahko poče izvlačiti iz tranšea. Drugi su mirovali i čekali šta će se desiti.

Možda su očekivali rafal koji će pokositi naivnog, ali, kad se to ne desi, i oni polahko počeše izlaziti.

– Hajde, hajde! Slobodno, bolan ne bio, izađite i posjedajte! – sugestivnim glasom sam ih nutkao i ohrabrivao pa napokon izađoše i posjedaše jedan do drugoga.

– Imate li cigara? Pušite li – upitah.

– Imamo – rekoše oni pa hitro posegnuše u džepove i ponudiše mi, ne smijući ustati.

– Ne, ne! Ne treba meni, imam ja ove naše u Fiziku zamotane, nego vi zapalite. Slobodno.

Kad su se napokon uvjerili da im ne smjeram ništa zlo, otkraviše se te na moje nastojanje započeše i razgovor sa mnom, doduše, oprezan i štur, ali ipak razgovor koji, koliko-toliko, poruši barijere među nama i opomenu nas da smo istog roda, samo sada zbog nečije lude pameti na suprotnim stranama, krvlju tuđom umazani. Kad su se, misleći da je vrijeme, trznuli i htjeli ponovo kopati, kroz smijeh dobacih:

– Sjedi, bolan! Jeb’lo te kopanje! Pričajte, pušite! Ništa vam ne smetam! Sa’će i ručak, a onda i beg legne dok se ručak slegne. Je’l de?

Poslije toga zaista živnuše, a ja se malo odmakoh od njih da mogu slobodno razgovarati. Oni su čokorali međusobno, a ja ih posmatrao i u sebi kleo ljudsku sortu, a posebno krvave vode koje sirotinju ture ispred sebe pa doboga mogu iz fotelja ratovati i pljačkati: ”Jebem im majku kurvu! Ljudi na Mjesec odavno lete i Boga pitaj dokle je nauka već naprijed odgurala, a mi se zlopatimo po ovim gudurama, pod zemljom spavamo i puškama se ubjeđujemo oko nevažnih brda, ispunjavajući nečije lude želje i plaćajući to vlastitim duholomima i tjelolomima! I neka, kad smo konji! Onu narodnu: Sirotinjo, i Bogu si teška!, treba s pravom obrnuti u: Bog je težak sirotinji! jer jedino ona u Njega istinski vjeruje i zato je neljudima lahko upravljati sirotinjom po onoj: Šta je da je, od Boga je! A nije, od ljudi neljudi je!”

Više se ne sjećam koliko je prošlo od toga, promijenili smo borbene položaje pa zarobljenike više nisam viđao, ali je rat još trajao. Bio sam povodom nečega u gradskom MUP-u i taman kad sam na izlazu htio zakoračiti niz stepenice, ugledah kako vojni policajci sprovode neke ljude u bolnicu, koja je prekoputa MUP-a. Oči mi se susretoše sa jednim kojeg su sprovodili. Bio je to onaj visoki zarobljenik, vršnjak moga godinu starijeg brata. Poznade me, nasmija se i veselo mi mahnu. Po tome sam znao da je razmjena ili kakvo drugo rješenje njegovog slučaja blizu.

– Sretno! – doviknuh mu, a on ponovo mahnu i zahvali se.

I, zaista, makar što smo bili u ratu na suprotnim stranama, makar što smo pucali jedan na drugog, ipak mu od srca poželjeh sreću jer, riječ je o ljudskom biću. To je bilo naše prvo viđenje poslije zarobljeništva na liniji. A bilo je i drugo.

Bilo je to možda i pet godina poslije rata. Bio sam u apoteci. Poslije silnih borbenih položaja po raznoraznim bezbrojnim vukojebinama i gudurama ove nesretne Bosne i Hercegovine, dobro sam ostao bez zdravlja i ja i moji ukućani pa sam stoga bio česta mušterija u apotekama. Kad sam se okrenuo da izađem, oči u oči susretoh se opet sa onim visokim, nekadašnjim zarobljenikom. Nasmijasmo se obojica. Rukovasmo se.

– Je li bilo gadno? – upitah aludirajući na njegovo putešestvije od zarobljeništva do slobode.

– Maaa, nije – sa smiješkom odgovori dvosmisleno, a sve ostalo ostade u bremenitoj šutnji. Eto!!!

Esad Jusić Bugojanac

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2007-04-06

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden