|
I nakon deset dugih godina borbe sa sinovljevim porocima stari čergaš diže ruke, duboko odhuknu i teška srca priznade da najstarijem ne bi smio povjeriti ni dvije ovce da čuva.
Dok se stari Ciganin borio da uputi najstarijeg, srednjeg mu sina nestade. Rekoše da je otišao u nekim seobama naroda u bijeli svijet i dugo ne bješe ni traga ni glasa od njega.
Najmlađi, pak, doslovno prihvati očev nijet i sav mu se posveti čvrsto riješen da napusti ciganluk i stekne zavidno imanje. Otac se prvo obradova, ali ubrzo poče čupati svoju sijedu kosu. Njegova najmlađa nada je šparala, škrtarila, pa i potkradala i samog sebe i starog oca da stekne imanje i čast, te se trsi ciganluka. Znalo se desiti da je, preuzevši od oca vođenje poslova, najmlađi znao danima i sedmicama držati sve ukućane na ”kruhu i vodi” samo da bi se ušparalo i ušlo u viđenije društvo. Ali, avaj, ništa nije pomagalo. Poslovi nisu išli, pa je mladi gazda uvodio i post u očevoj kući.
I tako; dok je najstariji negdje pijančio i lumpovao po kafanama i kuplerajima, najmlađi je torturisao familiju nedostižnim ciljevima i uzaludnim škrtarenjem.
Vrijeme je prolazilo a stari Ciganin molio Boga da ga uzme sebi.
* * *
Jednoga dana odnekud stiže glas da mu stiže srednji sin. Pred njim je išla i priča o njegovim zlatnim rukama i zavidnom imetku koji je stekao u svijetu.
Svi se obradovaše; i otac i oba brata. Najstariji je već u mislima plivao u moru pića, a najmlađi zamišljao veliko, zajedničko imanje iz snova.
Dođe srednji sin Ciganinov, široka osmijeha, široke duše i široke ruke.
Ne prođe dugo nestade njegovog imetka. Nešto propi i prokocka najstariji mu brat, nešto otac podmiri svoje dugove, nešto najmlađi mu brat uloži u beskorisne poslove, a ostatak razgrabi brojna ciganska rodbina.
Nagovoriše ga da opet ide u bijeli svijet tražiti selameta.
I on ode oborene glave pljujući u svoje zlatne ruke.
* * *
Ne prođe više nego u dobroj priči i on se opet vrati još imućniji, još šireg osmijeha i raširenih ruku.
Sjatiše se oko njega svi; i otac i najstariji i najmlađi brat, i svi rođaci do desetog ciganskog koljena i dalje.
– E, vala, brate, zbilja imaš zlatne ruke. Opet ti se posrećilo. Trebalo bi to zaliti i proslaviti da ih ne malerišemo – šeretio je najstariji.
– Ti si, brate, već otkinuo i palac i kažiprst sa obje moje ruke. Došao si do srednjaka i on ti je ovaj put dovoljan – reče srednji brat smiješeći se. Najstariji prokonta, počeša se po glavi, pronađe da je uvrijeđen, naljuti se i ode kunući se da se odriče svoga srednjeg brata.
– Pusti pijanicu! Nego da mi naše imanje opet gradimo – škiljio je najmlađi brat.
– A ti si, brate, već otkinuo moju lijevu zlatnu ruku od šake do lakta, ali ne velim da neću opet dati isto – smiješio se srednji brat.
I najmlađi se nađe uvrijeđen i ljutit ode.
* * *
Od tada kao da nisu više bili braća.
Otac je umro pod čergom. Nije mogao ili nije želio živjeti u kući koju mu je sagradio srednji sin.
Najstariji je pijančio i dalje. Najmlađi je štedio do ludila da stekne nešto.
Ni srednji nije više radio niti zarađivao svojim zlatnim rukama.
Nije mu više ni trebalo.
|