|
Preda mnom je jedna od novijih knjiga pjesama gdje Meho Baraković nastoji da, tu prikrivenu ljubav za rodnom grudom, iskazuje u knjizi pjesama pod naslovom ”Stockholm iznutra”, koja je sačinjena na dva jezika: njegovom maternjem jeziku, ali i na jeziku nove domovine, Švedske! Ovo dvojstvo unosi izvjesnu ljubav prema novom zavičaju, ali i prema onome kraju gdje je ”prve stihove zapiso”. Knjiga ima ove sadržaje: Možda; Jednom; Sve se to događa u krugu; Stockholm iznutra. Na ovih 144 stranica, naš pjesnik je nastojao da, u dva jezika, iskaže svoju zahvalnost Švedskoj i njenom jeziku. Ali, za običnog čitaoca, koji, bar donekle, zna za zlu sudbinu Mehe Barakovića, i još mnogih njemu sličnih, onih koji su kao i Meho Baraković, zbog zle sudbine, morali da napuste svoj rodni kraj i da utočište traže daleko na Sjeveru. A bila je ljudska sudbina da nađu ne samo Sunce pod nebom, nego, i uz to, zajedno sa krovom nad glavom, da ih taj novi zavičaj, primi kao nekog od ranije znanog, da mu uz hljeb pruži i posao. Takav posao koji mu je omogućavao da, uskoro, počne sam sebi privređivati. Pa, i pored sve ljubavi koju iskazuje, u ovim pjesmama provlači se kao jedna nit žal za minulim danima. Tako u pjesmi ”Nisi mi to trebala reći” prvi stihovi glase:
Da starim
da mi osim Kose sijedi i duša
da ću možda i umrijeti na sjeveru Evrope
u nekim švedskim hladnoćama.
Tu se vidi, i osjeća, žal za toplim krajevima koje je, ne svojom voljom, morao da napusti. U jednoj drugoj pjesmi, u pjesmi ”Stockholm, nekoliko stihova”, opet u prvim stihovima čitamo:
U Stockholmu
u Gradu koga zaljubljeni s razlogom zovu
i doživljavaju
kao Sjevernu Veneciju…
pa pored toga, pored naziva Sjeverna Venecija, gdje, sasvim sigurno, to je za Šveđane, za one koji su tu rođeni, sasvim dobar naziv, naš pjesnik produžava svoju pjesničku misao
ja nisam mogao da Naslutim i Razumijem,
još u produžetku pjesnik nastavlja:
U Stockholmu
u Gradu koji ima svoja Dnevna
i vidljiva
i svoja Noćna nevidljiva
Čudesa
ja nisam mogao izaći iz Sebe…
on nije bio u stanju da nekoga može dočekati. To je onaj bol koji se prepliće i sa Sjevernom Venecijom, ali, koji je mnogo jači od svih tih dobrina – to je pjesnički bol koji je obilježje cijele ove knjige. Kao bol koji prožima pjesnika, dolazi uzdah iskazan stihovima:
Vrijeme protiče
Behar i u očima iščezava
sve mi postaje daleko i hladno
…
Nisam se trebao još probuditi
možda bi Crnina bila podnošljivija…
u pjesmi ”Nisi mi to trebala reći”.
|