|
A Mostar! Još početkom agresije, u gradu svjetlosti urušen je onaj njegov prepoznatljivi sjaj i temelj duhovnosti. Mostarci sada strahuju da dolazi vrijeme u kome će ovdje ljubav izgubiti svaki smisao.
Izbori prođoše… Pa šta! Vatreni glasači su mislili da će tog istorijskog 1. oktobra 2006. godine, rijeke usporiti tok, da će sunce stati na nebu. Da će poteći med i mlijeko.
Ali, ostalo je sve po starom.
Nekom kaplju suze, nekom kaplje lova.
I, tako, dok priželjkujemo da podignemo krila pod krov svijeta i uđemo u trbuh Evrope, ti, fini Sarajlijo pitaš za slobodarski Mostar. Mani se slobodarstva. Na ozarenom podneblju ovog grada raste velika mrlja, svakog dana sve veća, sve pogubnija.
U vas su minirali mezar prvog predsjednika Bosne i Hercegovine časnog Alije Izetbegovića, čiji akteri, vjerovatno, i danas šeću Marindvorom i Baščaršijom.
U Mostaru su po treći put minirali Partizanski spomenik – veličanstveno djelo Bogdana Bogdanovića koje danas, s razbijenim pločama i imenima mostarske i hercegovačke mladosti, što se borila protiv fašizma podsjeća na smetljište i razbojište.
Nakon više rušilačkih incidenata i napada na imama džamije na Balinovcu, nedavno su ovovremeni fašisti, u rani sabah, ”zoljom” prostrijelili džamiju u Jasenici. Počinioci ovog zlodjela, pošto su ubijeđeni da neće biti ”otkriveni” – kao što nisu otkrivena imena ubica 30 Mostaraca-Bošnjaka, likvidiranih poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma – i dalje prijete! To može biti upozorenje Jaseničanima, Bošnjacima, i ne samo njima, da će im ustaše drugi put – roknuti novu ”zolju” – kada budu na namazu.
I tako dalje, kroz šikare, ponore i ralje. Čudna jada od Mostara grada…
”Što li mi se Radobolja muti…” – u pismu ”Mostu” pita poznata mostarska poetesa i slikarka Tamara Đedović prognanica u Beogradu, koja čezne za svojim gradom i svojom kućicom u Halimićevom sokaku, kraj ”Bristola” – koja nekada bijaše dom umjetnika gdje su navraćali poznati slikari, režiseri, književnici, filmadžije…
Poetesa i slikarka se interesuje za svaku novost u Mostaru. …
Da li je otvorena ”Ruža”, šta je s hotel ”Neretvom”, je li se našao investitor da je postavi na noge. Pozdravi sve koji me (ako me) spominju: Bijavicu, Almu, Seju Đulića, Seju Pintula, Zlatka, Bracu, Enisu, redakciju ”Mosta”, radni narod IC Štamparije. Pozdravi i moju u korov zaraslu kuću koju i dan i noć sanjam i grlim srcem svim i neka me ne zaboravi… Je li se iko vratio od znanih Mostaraca. I hoće li? Ma, mi smo ti divlje meso na tuđem organizmu. Crkavaš za Mostarom i tavoriš. A život ide dalje. Nosi k’o nabujala Neretva.
Odoh brzo u ”bešu”, kasno je. Okrenula sam šoljicu od kahve. Gledam hoću li u tevli ugledati Mostar i moju kuću. Moj prijatelju, sijeda glava al’ pameti nema…
A iz glavnog grada Crne Gore javlja se, takođe poetesa i slikarka i takođe prognanica primarijus dr Vesna Oborina, zahvaljujući na prelijepim trenucima koje smo joj priredili u Ćorovićevoj kući, na otvaranju njene izložbe i promociji nove knjige.
I Tamaru i Vesnu ovaj je hroničar morao da izvijesti da je nedavno iz Mostara pobjegla jedna divna djevojka koju su od milja zvali – Suljagina Fata. Mujo za njom nije zamandalio vrata. Sada je Fata negdje u Americi, u Sjevernoj Karolini.
Žalosna joj majka!
|