|
Hercegovina, suncem obasjana i kamenom prelivena, vijekovima predstavlja neiscrpno vrelo inspiracije i dubokog poetskog nadahnuc'a, bilo da je rijech o umjetniku sa njegovom istanchanom i senzibilnom dushom, ili pak o obichnom chovjeku, sudbinski ili drukchije zateknutom u tom bljeshtavom bijelom kamenjaru presjechenim modrom Neretvom i izbrazdanim vjetrovima s juga. Mistichni zvuci, kako sa dugih munara, chetvrtastih zvonika ili, opet, sa drevnih nekropola razbacanih duzh cijele zemlje i njihov tihi mir sa onog svijeta, vec' chitav neprekinuti niz godina bacaju u simbolichni senzualni zanos golemo vrelo podneblje, utkani u reljef zemlje i sudbinu ovdashnjih ljudi kojima zavichaj jednom unesen u vidokrug svijesti i dubinu podsvijesti vjechno teche krvotokom.
|
Hamza Humo (1895-1970.)
|
|
I danas nosim u sebi uspomene iz djetinjstva, i ceo moj zavichaj, mostarsku kotlinu. Chini mi se da ima neshto neiscrpno u toj kotlini, neshto zhalobno i treperljivo. Lichi mi na bajku po kojoj korachaju minareta i jablanovi, a zhivot u njoj na snovidjenje.1 – zapisao je 1926. godine u Vijencu Hamza Humo u jednom trenutku intimistichke i ispovijedne rijechi. On sam potekao je iz stare porodice sa dugim humskim korijenima koja se literarno oglasila preko alhamijado pjesnika Omera-efendije Hume koji je modificiranim arapskim pismom i bosanskim jezikom 1875. godine shtampao svoje vjersko-didaktichne stihove pod nazivom Savjeti, nastavljajuc'i, na taj nachin, jednu dugu tradiciju naroda sa ovih prostora koja josh uvijek, i pored vijekovnog kontinuiteta, cheka na adekvatnu valorizaciju i objektivno kritichko vrijednovanje. Hamza Humo se rodio u kamenom gradu Mostaru u jednoj od njegovih mnogobrojnih okamenjenih mahala, koji je i sâm sa svojom nekadashnjom drevnom ljepotom posluzhio kao umjetnichki lajt-motiv njegovog literarnog opusa, ponikavshi u familiji u kojoj je knjiga imala specifichnu poklonichku vrijednost, izvrshivshi neminovan uticaj na njegovo daljnje i konachno zhivotno opredjeljenje. Upravo ovom zavichajnom ochitovanju, tom umjetnichkom izvorishtu i inspirativnom podsticaju, on ostaje vjerno posvec'en u toku svog cjelokupnog knjizhevnog djelovanja, ono se, shtavishe, pretvorilo u ispovijedanje i zavjet odanosti2. Tako, vec'ina kritichara jasno primjec'uje regionalistichki predznak Huminog knjizhevnog profila, tu umjetnichku metamorfozu i stvaralachko preoblikovanje suprotstavljenih motivskih odnosa; ali ipak, uprkos lokalnom obiljezhju i karakteristichnoj sizhejnoj atmosferi koja prati njegova djela, moguc'e je minucioznije uochiti jednu zasebnu simboliku, specifichan i pazhljivo odabran niz motiva, kao i neprolazno sharenilo precizno iscrtanih karaktera koji se stapaju sa obiljem fantazmagorije i apstraktnih pojava deautomatizirane stvarnosti. Sam Humo je dao jasnu sliku svog vidjenja svijeta: Vidjao sam svakakva chuda: bele prikaze u suncu kako michu po golim brdima, po chvorovim zidovima razlichite dede, prosjake i utvare, a u gradu, u sutone po zapushtenim haremima, opet dede, sa zelenim chalmama i dugim, sedim bradama. I sve je to nicalo i raslo oko mene i splitalo se u bajku chuda i straha3. Lokalno odredjenje je samo praiskonska determiniranost njegovog univerzalnog oblikovanja knjizhevnog i umjetnichkog, a ta sinteza regionalne motiviranosti i lichnog poetskog senzibiliteta nametnula je jednu zasebnu individualnu poetiku, prepoznatljivu po svojoj formi i izrazhaju, bogatu po originalnosti, ali i zbunjujuc'u za onaj dio kritike koji svaku anomaliju i odstupanje od normativa dozhivljava kao bogohulni atak na tradiciju i nedirnuti poredak stvari. Nekada je knjizhevna struka polazila od iskazanog uvjerenja da c'e pokreti poput ekspresionizma, dadaizma ili nadrealizma, formirani u apokaliptichno i turbulentno vrijeme velikih ratova, umjetnichkih i drushtvenih devalvacija, rushenjem starih svjetova i stvaranjem novih vrijednosti neminovno pripremiti kraj knjizhevnosti i umjetnosti poznate do tada. Bilo je teshko usvojiti mishljenje da je tradicija primarna samo da bi bila jedan od oblika istorije na osnovu kojeg se nadogradjuju nadolazec'e forme i oblici u jednom kontinuiranom prirodnom nizu, te da svako nametanje i insistiranje, bilo ideoloshko ili artistichko, neminovno vodi u otpor umjetnikovog slobodnog duha. I sam Humin pokushaj da pronadje svoj umjetnichki izraz ogledajuc'i se u raznorodnim usvojenim zhanrovima svjedoche, prvenstveno, o autentichnoj poetici koja je ostala, uglavnom, neovisna o konvencionalnim kanonima i novoformiranim dogmama, ili bilo kojoj vrsti literarnog uramljenja.
Mada je i sam chesto isticao svoju zavichajnu umjetnichku predodredjenost, Humo kao knjizhevnik, zapravo, pripada jednom avangardnom literarnom miljeu u kojem odnosi, dogadjaji i situacije stoje u zavisnosti od specifichnog stanja likova. Kod njega se individualni mitovi, svete priche i bajkovite legende nalaze u slobodnoj, neopterec'enoj interpretaciji sa prevashodnom chovjekovom egzistencijom, u bliskom kontaktu sa njegovim osnovnim bitkom i arhajskim srodstvom sa proshloshc'u. Ovaj pokushaj vrac'anja mitskim korijenima u njegova pjesnichka i prozna djela unosi i elemente djechijeg pogleda na iracionalni svijet chudesa i zavjetnih predaja iz proshlosti. I u svojim kasnijim djelima socijalne tematike Humo beskompromisno, ali i sa ponornim simpatijama, prati opisane likove, njihove tmure sudbine u dehumanizirajuc'em svijetu koji ne zna za nadu i oproshtaj, nudec'i im, gotovo neprimjetno u moru nedac'a i iskushenja, toplinu rijechi i prostodushnost nekadashnje nevinosti, dajuc'i im elegichan osjec'aj proshlih vremena i zaumne nostalgije ka prohujalim danima kojima tezhe uprkos svjesnosti da proshlost ne nudi mnogo lijepih sjec'anja iz kojih bi se mogla iznac'i utjeha za zhivot koji predstoji. Dakle, iako je Humina emotivna priroda pokazivala da se njegova najuspjelija ostvarenja i dometi zasnivaju na pokushajima da se uzdigne do volshebnih poetskih sfera kojima se manje ili vishe odvajao od opipljivog svijeta i zhivota, on se svjesno ogledavao i u pokushajima realno-socijalnog oslikavanja stvarnosti, nastojec'i da istanchanim pogledom zahvati zhivot sa dnevne strane te tako progovori umjetnichkim vokabularom svojih savremenika u skladu sa vremenom u kome se zatekao i stremljenjima koje je ono nametalo.
Hamza Humo se u knjizhevnosti javio omalenom sveskom stihova Nutarnji zhivot, koja je svjetlo dana ugledala 1919. godine u rodnom gradu. Njegovo drugovanje sa zagrebachkim ekspresionistichkim krugom odredila je ekstatichan podstrek imaginarnoj neformalnoj zbilji, kao i pobunu protiv naslijedjenih poetskih kanona iz proshlosti. Ova zbirchica, bez umjetnichke individualnosti, sa inventarom poetskih motiva predratne modernistichke generacije i scenarijom sutona i sjenki u nijemoj i ukochenoj atmosferi tajanstvenog proticanja vremena, nije oglasila novo pjesnichko ime4. Tadashnja oskudna kritika, koja je, uglavnom, prec'utno preshla preko ovog Huminog pjesnichkog prvijenca, je njenim slobodnim stihovima i neujednachenoj bezrimnoj ritmici zamjerila nedostatak unutarnjeg dinamichkog opravdanja,5 kao i zakashnjeli pjesnichki impresionizam. Ipak, bez obzira na poetsku nesavrshenost, ova zbirka posluzhila je Humi kao svojevrstan modernistichki iskorak izrazhen u punoc'i knjizhevne epohe u kome se zadesila ucrtavshi jasnu liniju knjizhevnog individualizma koja se nashla pred njim. Upadljiva upotreba i intonacija simbola, bajkoviti pasazhi, te koloritni opisi prepoznatljivog pejzazha i motiva prirode uvode je u naredno ostvarenje Grad rima i ritmova, prezentujuc'i, tako, polazni trenutak Huminog opusa, u onom bitnom odredjujuc'em izboru, koji se otvara pred svakim pochetnikom-stvaraocem kao zamrshena predja stilskih traka i nitnih vlakanaca novoga i nepoznatog6.
U sljedec'oj poetskoj zbirci Grad rima i ritmova Humo primjetno pojachava intenzitet izrazhaja, gradirajuc'i akustiku i sugestivnost slika i pojava, prochishc'avajuc'i udarne efekte boja i zvukova, urbanizirajuc'i, donekle, stihove uvodec'i ih u jednu novu ekspresionistichku fazu, drzhec'i se i dalje zavichaja (ovaj put proshirenog) kao centralnog pjesnichkog motiva. Ovom zbirkom Humo se znatno oslobodio okova i zabluda koji su ga do tada sputavali, unosec'i u njegov, tek zacheti, opus prizvuk epigonskih ponavljanja i nametnutih obzira sredine. Stihovi su ovdje slobodniji u svakom smislu, neopterec'eni i raspojasani po svojoj formi i ideji. Ovdje se jasnije primjec'uje pjesnikov neobavezni boemsko-hedonistichki pristup zhivotu kreirajuc'i, tako, njegovu osnovnu poetsko-intimnu fizionomiju. Ogoljenost pojedinih metaforizirajuc'ih stanja odnosi dijelove spiritualne i patetichne sadrzhine ove poezije, pojachavajuc'i ekspresiju izraza prelazec'i okvire emotivnosti i pokazujuc'i mjestimichno zhestinu poetskog zhivljenja. Poigravanje i poetsko izrazhavanje erotskim chulnim opsesijama koji polako utiru put njegovim pjesnichkim stazama pokazuje viziju univerzalnog senzibiliteta koji c'e u narednom vremenu ocrtati Humin knjizhevni prosede, prepoznatljiv po toj senzualnoj skali poriva i strasti koji se vrte u krug oko njega razlichitim intenzitetima, da bi iznenada nestali nekud u dubokoj tami podsvijesti. Melanholichni zanosi i letargichna ispunjenja imaju neravan tematski tok, a antipodski smiraj raznorodnih iskustava i unutarnji kontrast vremenskog puta daje ovim pjesmama znakove zhivosti i opore dinamike. Iako je njegova poezija chesto trpila kritike formalistichkog predznaka, spretnost stilsko-jezichke konstrukcije i slikarska izrazhajnost njegove poetike, kao i originalan osjec'aj orijentalno-pejzazhne i mitoloshke egzotike stvorile su sliku jednog ezoterichnog i pjesnichki racionalnog svijeta koji se tada tek pocheo otkrivati masama. U tom smislu se primjec'uje i parafrazirani uticaj sevdalinke koji je ovdje prisutan i na stilsko-izrazhajnom i na semantichko-dozhivljajnom planu7. Otvoreni prostori, slikoviti pejzazhi i zavichajni motivi, prosharani sa starozavjetnim i paganskim doticanjem predstavljaju precizan okvir Humine umjetnichke hijerarhije. Njegovi karakteristichni motivacijski pokreti u apstraktnoj atmosferi drevnog senzualiteta prozhet je akvarelskom prozaichnoshc'u; pa ipak chesto ne mogu da se vezhu za zhanrovsku ukupnost, vec' stoje, uglavnom, zasebno, kao nacrt ili skica nedovrshenog portreta, kao zapis jednog samostalnog krajolika kojem pozadina nije uvijek izdiferencirana i do kraja uoblichena. Humi je zamjerana konvencionalnost refleksije, konkretna nedorechenost izraza, kao i pretjerano korishtenje pejzazha i kolorita prirode za svoje literarno ishodishte. Rezignantni motivi i osjec'aj jalovosti zhivotnih sila koje su pred njim pokazuju svjesnost njegovog dozhivljaja okoline. Suochenost sopstvenog nagona i sopstvene svijesti predstavlja pjesnikov osnovni emotivni chvor i kreativno pochelo8. Ova zbirka pokazuje polaznu osnovu, zrelost Hume kao knjizhevnika, a nadasve predstavlja zachetke osebujne knjizhevne tehnike i unutarnjih umjetnikovih opredjeljenja.
Knjiga prozne lirike Sa plocha istochnih, napisana je sa tendencijom da se prisnije priblizhi egzotichnom svijetu Orijenta, njegovim drevnim bajkama i legendama, sa karakteristikama uspokojenog kazivanja, zhestina i zhudnji9. Ova zbirka se naslanja na tradicionalni impuls literarnog iskustva, istodobno naslutivshi istanchane kreativne moguc'nosti koje c'e se u potpunosti ostvariti u Huminoj poetiziranoj prozi. Ona je egzemplaran pokazatelj sinteze njegovih pjesnichkih i proznih ostvarenja koja c'e se uvidjeti u sazhimanju osnovnih kompozicijskih i idejnih vrlina oba oblika njegovog predstojec'eg knjizhevnog profila. Vec'ina pjesama ovdje je ostvarena u formi apoteoze simbolichko-komplementarnog kulta zhene sa emotivnim hibridom strasti, bliskosti i gracioznosti, koja logichno prelazi u erotsko-intimno obozhavanje predmeta posmatranog sa duhovnog, estetskog i katarzichnog nivoa. Ideja o ljepoti kao vishoj sushtini erotike ovako eksplicitno nikad vishe nije izrazhena u djelu Hamze Hume. Ali je sublimirana i neposredno dozhivljena u njegovim najboljim erotskim proznim fragmentima, u rasponu od one neimenljive rezonance shto ostaje kao prozrachna sumaglica i ozarava i prochishc'ava nakon chitanja do adekvatnosti samog izraza10. U ovoj knjizi Humo je obnovio shiroko razgranatu formu orijentalnog pjesnishtva shto se prostiralo od Hajama i Rumija pa sve do Tagore ili Halila Dzhubrana, koje i danas sa nejednakim mistichno-ekstatichkim intenzitetom zadivljuje svijet u kome se, po pjesnikovom lichnom nahodjenju, najvishi dometi ljubavi personificiraju i ostvaruju u hedonistichkoj egzotici tjelesnog dodira. Svaka od pjesama stoji na raskoraku izmedju crtice i (prozne) pjesme dajuc'i za rezultat duhovnu plaketu ukupnosti erotsko-pjesnichkog dozhivljaja i iskustva.
Kritika je ovoj zbirci zamjerala pretjeranu bliskost sa Vrtlarom Rabindranata Tagore ponukavshi neke da joj odreknu literarnu vrijednost i autentichnost. Jovan Krshic' c'e, tako, napisati da je Humina lirika u prozi iz ove zbirke formalno ovisna o Thakurovom Vrtlaru11, iako je indikativna razlika u strukturi i dozhivljaju, kao i u umjetnichkom pristupu dvojice pjesnika.
Ova zbirka je pokazala i znakove pjesnichke ogranichenosti, donekle i rutine u izrazu, pa je Humo, svjestan unutarnjih limita, nuzhno morao posegnuti ka novim oblicima u kojima bi svoje lirsko-emocionalno iskustvo i figurativno-jezichki preobrazhaj prenio i po umjetnichkoj vokaciji oblikovao. Taj spoj razlichitih formalnih i idejnih knjizhevnih zhanrova izazvao je u kritici i teoriji niz sumnji i podozrenja oko izvora analitichko-akseoloshkog pristupa u nauchnom vrjednovanju i studijskom posmatranju Humine literarne rijechi, s obzirom da se teshko prihvatala chinjenica o njegovoj intimnoj poetskoj prirodi i analognoj percepciji pristupa umjetnosti, trazhivshi u Huminom opusu epigonski uticaj sa strane. Pisac je, razbivshi vlastite brane, kao i one knjizhevnohistorijske, iznjedrio djelo u kojem se odslikala sloboda fantazije, zatim, asocijativna razigranost i nova kompozicija proznog iskaza, u kojem slike same iz sebe izrastaju, bez okosnice logichko-pripovijedne sheme, sa izuzetnim jezichkim eksperimentom; jezik je sam, u stvari, nosilac armature12.
Tako 1926. godine, za svega nedjelju dana rada, jednog sparnog ljeta nastaje Grozdanin kikot.
|
Grozdanin kikot
|
|
Muhsin Rizvic' pishe: I konachno, shta je Grozdanin kikot? Lirski roman, novela, niz pjesama u prozi, ekloga, pastoralna idila, balada? – Djelo koje ima poneshto od svih ovih oblika, reklo bi se, a ipak lirska romaneskna struktura, chije su epizode cjeline koje mogu egzistirati i zasebno da ne izgube od svoje stvarne vrijednosti13.
Izashavshi, najprije u Vijencu 1926. godine, a zatim shtampan kao zasebna publikacija godinu dana kasnije, djelo je, gotovo jednodushno, naishlo na priznanje i odobravanje knjizhevne javnosti. Jedan dio kritike je ponovo ukazao (bilo kao obichnu poredbenu konstataciju, bilo kao primjedbu ili ukor) na slichnost sa Panom Knuta Hamsuna, prouzrokovavshi raspravu i literarnu diskusiju kako o ovom Huminom romanu, tako i o njemu kao piscu. Ovo djelo kontraverznog norveshkog nobelovca stoji prvenstveno kao simbol drevnih faunskih motiva plodnosti i sunca koji je ovdje ostvaren u vidu romantichne legende o Diderihu i Izelindi, dok je u Huminom romanu centralni motiv izrazhen kroz mitsko-simbolichnu predaju o (ne)sretnim paganskim ljubavnicima Grozdanu i Grozdani koji se sezonski, sa pojavom prvih proljetnih slika, bude da bi svoju chulnu zanesenost stopili sa prirodom i njenim elementima, – do jeseni, u kojoj se gube u sivilu zajedno sa posljednjim suncem, zbrisani hladnim kishama sa lica zemlje, parafrazirajuc'i stari mit o Persefoni. Pan je izlozhen sistematski, gotovo logichki, sa planskom motivskom kohezijom emocionalne ekspanzije u kojem epizode predstavljaju vishe otvor u bajkoviti svijet Hamsunovih junaka. Kikot, s druge strane, sastavljen je od formiranih dijelova, poput lirskih digresija da bi se sve naknadno spojilo u kostur kruzhnog jedinstva snovidjenja, prirode, strasti i sunca kao kulta vjechnosti, radjanja i zhivota.
Tematika sekvenci u Grozdaninom kikotu data je proizvoljno, neposredno, gotovo neplanski, kao rezultat sluchajnih spona, djelujuc'i kao mozaik zasebnih fragmenata. Isprepleteni magijski fabulativno-sizhejni odnos se tek na momente dodiruje unutar umjetnichkog oblikovanja literarne stvarnosti i kompozicije djela. Likovi ovdje nemaju psiholoshko-karakternu protkanost, vec' se ostvaruju u konturama, kao zasebni obrisi na matrici podneblja u kome djeluju i na zaumnoj atmosferi chulnosti; bez detaljne karakterizacije i tematskog izlaganja narativnog toka ostvaruje se njihov puls kosmichkog i idejnog predodredjenja. Osnovna pripovijedna nit se determinira kao kroz motivski predosjec'aj ili nagovjeshtaj deshavanja koje se naknadno ostvaruje, samo drugim sredstvima i na drugi nachin. Humo ovo djelo izlazhe pukim, neobaveznim ostvarenjem, bez normativa i distance, prezentujuc'i svoju knjizhevnu poruku u svoj svojoj punoc'i vec' na pochetnom planu osobenog umjetnichkog izraza koji mu pruzha ogromne moguc'nosti na planu ekspresivnosti, elementarnosti i literarno-umjetnichkog oblikovanja. Humin stilski i jezichki knjizhevni iskorak je ogoljen, jednostavan, razumljiv, iskonski jasan. Njegov sintaksichko-leksichki sklop je direktno odredjen, racionalan u svojoj reduciranosti, elementaran u relativnoj formalnosti svog izraza i sadrzhajan u nizu chinilaca koji stoje u uzajamnoj povezanosti, predochavajuc'i intimnu harmoniju pishchevog umjetnichkog slikanja stvarnosti i njegovog pogleda na svijet. Sve je svedeno na individualne simbole i osobna nachela gradirajuc'i raznoliki dijapazon osjec'aja od mitsko-pastoralnog do tragike. Stilskim i eufonijskim sredstvima, zvukovnim kontrastima i akustichnim pasazhima boje i ritma Humo svojom specifichnom stiliziranom intonacijom podvlachi optichku predmetnost pojedinih pojmova i naglashava njihovu udarnu pripovijednu stamenost, jednostavnost jezichke konstrukcije i impresiju deskripcije. Poetska struktura djela je time nametnula odredjenu muzikalnost i zasebnu skalu boja i zvukova koji se zasnivaju na jachini i elementarnoj sugestiji jezika, odrazhavajuc'i univerzalnu jezichko-stilsku pokretnost i centralnu kompozicijsku skladnost.
(nastavlja se)
____________________
1 Humo, Hamza: Jedan let kroz moj zhivot. Zagreb, Vijenac, IV/1926, VI, 14-15, str. 393.
2 Rizvic', Muhsin: Prenapregnuta chulnost kao opsesija knjizhevnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.
3 Humo, Hamza: Jedan let kroz moj zhivot. Zagreb, Vijenac, IV/1926, VI, 14-15, str. 394.
4 Rizvic', Muhsin: Prenapregnuta chulnost kao opsesija knjizhevnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.
5 T.: Knjizhevni zhivot u Bosni. Jugoslovenska obnova. 1920, 13, 294.
6 Begic', Midhat: Nepostojec'a zbirka. Sabrana djela: Raskrshc'a IV. Sarajevo, Svjetlost, 1987, str. 233-239.
7 Durakovic', Enes: Pjesnik zhivotnog misterija. Radio Sarajevo – Trec'i program, Sarajevo, 15/1988, 60, str. 95-110.
8 Rizvic', Muhsin: Prenapregnuta chulnost kao opsesija knjizhevnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.
9 Rizvic', Muhsin: Isto.
10 Rizvic', Muhsin: Isto.
11 (K)rshic', (J)ovan: Pod zhrvnjem vremena. Pripovetke Hamze Hume. Sarajevo, Pregled, 2/1928, 59, 322.
12 Musabegovic', Jasmina: Samosvojnost Huminog stvaralashtva. Predgovor, u: Hamza Humo: Grozdanin kikot. Sarajevo, Svjetlost, 1998.
13 Rizvic', Muhsin: Prenapregnuta chulnost kao opsesija knjizhevnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-12-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|