|
Svome dragom književniku Sabahudinu Hadžialiću
U doba Ledeno – mramorno, gluho, –
Zvuk Kajde dozvoni u bunovno uho,
ter iz sanja probudi svetog proroka,
koj’ plamna lica, i bola dubokoga; –
Raširi ruke nad tjemena puka inog;
Gorući Grm, prozbori glasa gromovnog:
”I Nebo bi modro Radosnicom proplakalo,
kad bi Blagost ove noćce prepoznalo!
– Kad bi znalo, pak modrinom bi vidjelo,
– Kak’ u njojzi Kajdom Djetešca svojom,
iz mrtvijeh povraćaju djetešce malo.
Kipućom suzicom Plavce bi se izridalo,
kad bi ove noćce Zjen – oblačkom ugledalo,
– Družbu, Kajdom i cimbala njinih ushite,
– Harfom, citrom, violinom uz gudalo malo,
mješte bolnih, kroz njino bistro ogledalo,
– Daruju Sapete, al’ zdrave Leukocite.
Zar vam lišce bijelo ne bi preplanulo? –
– Pak i srdašce ledno, ne bi se ganulo? –
– Gledeć’, kako Ognjen žar Mladinosti ove,
na Zdravenu molitvu dječice bolovne,
– umilnom Suzicom optočenom Kajdom vas zove?!?
Zar ne vidite očica s vaših lijepijeh?!?
zjenâ, bistrijeh al mrena vam slijepijeh;
– Pred vami Mladci da su u slamnoj Bešiki
meko-tvrdoj, ko, već na muzgavoj voštanici
uokrrug orevrću. Krvi ‘vom vabim vas milenici. –
– Uspreć’te te da u zibki mru krilni Meleki!!!
Oni koji vaša Molenja iz Dubinâ žudni vapiju, -
– Jošter Molitvica za Zdravicu si ne znaju.
Iskat moć tjelešcu sahnućem, – ne umiju.
– Nit’ novome Sunca danu, znat se raduju.
– Nit’ nečajno, ko vošt žrtvenski, da izgaraju.
Avaj PUČE! – posluhni Kajdu strune ove!
– koja ‘no te na Molenije Zdravju zove!
– Sunašce bi s plaštem zlat- zrakom zaigralo,
kad vesel sigraj dječce svoje bi izgledalo,
koja vabe skinut bole iz gnijezdâ ptičicâ.”
S Gore, – sjajeć, tekar srca Ognjem zapretanog, -
– Blijedijeh, suvijeh usti, tijela mu umorenog…
Prorok Vuisom grmnu, – izusteć poznanu
besjedicu s vrelijeh, mučnijeh ranâ,
što pekle ga jesu davna, do danas- dana.
Sam bolan roždenijem da je bio,
dok nad njim Molitvenjak je bdio.
Pak s Horeba sjedinom svojom blistnom,
s biserak- kapljom u zlaćeno večer
na bradi, najzad puku i ovo reče,
iz grla promukla, al glasa zvon- čistog
da puci, Nebesni Zavjet vječit prouče:
”O, Vi, puci! – Zove vas duša plahovita,
– s zebnjom breze, no kadikad ‘rovita.
– Pohitite k struni Djevojčice- Lune,
ter darivajte Zdravje bolovitima,
i srca žar- amajlije, nek vas ne kune
iz stopa vaših, do konca vam vijeka.
Zar činimo trnut’ tek užganu svijeću?
Zar lomit grančicu probujalu drveću?
Zar bešike da mećete u okove?
Hiteć’ prines’te Žrtveniku molbe svoje,
Pak pokajanjem pones’te dječce bolove.”
04.10.2005. g.
|