|
Sjec'am se ’Jezera zamijenjenog okom’, koje je bilo nekoliko kilometara sjeveroistochno, ili, pak, ’Visoravni minulih chezhnji’ koja se prostirala zapadno, u shirokom potezu od gotovo stotinjak kilometara. Sa nekom groznichavom radoznaloshc'u zagledao sam se u juzhni dio karte chiji najvec'i dio je zauzimala ’Ovjenchana nizija’, chiji smaragdni pojas se granichio sa krajem c'ilibarskog sjaja na kojem je jednostavno pisalo: ’Ovdje su piramide’. Imam slabo pamc'enje, ali sam u trenu u svojoj glavi zaledio sliku dugachke formule i nekoliko desetina brojeva koji su moje matematske sklonosti dovele u veliko iskushenje.
Koliko sam Ti puta prichao o svojoj opsjednutosti piramidama koje su gradile stare civilizacije! Koliko divnih i zanimljivih stvari sam nauchio i otkrio o njihovim graditeljima! U kojem detalju i u kojoj legendi vezanoj za njih nisam vidio tajanstveni smisao!
Zar mi je bilo teshko povjerovati da je sam susret sa kartom imao neki prorochki nagovjeshtaj!? U trideset drugoj godini svoga zhivota, jednog sivog jesenjeg dana u dalekom Hamburgu sudbina je bacila u ochi i u misao neobichno saznanje da svega pedesetak kilometara juzhno od mog rodnog grada, chak sasvim blizu stare kuc'e u kojoj je zhivio moj djed za koga se prichalo da se razumijevao u astronomiju, postoji, zachudo, cijelo neistrazheno podruchje sa piramidama.
Punih pet godina potroshio sam u mukotrpnom trudu da deshifrujem formulu i prema polozhaju glavnih zvijezda odredim ’chas pristupachnosti’, to jest, onu pojedinost za koju vec'ina mashtovite djece zna da je najvrijedniji podatak na starim mapama. Donekle sam imao i srec'u. Prorachun je pokazao da sam morao sachekati neshto vishe od tri godine, sve dok nije osvanulo ono majsko jutro 1989. godine kada sam sa jednog shumovitog obronka ugledao prizor one ljepote za koju znam da je uskrac'ena mnogim ljudima koji su me po uspjehu i moc'i daleko nadmashivali. Preda mnom se pruzhala dolina u kojoj se ljeskalo velichanstveno gradilishte zlatnih piramida. Pet monumentalnih piramida, po velichini mozhda dvostruko vec'ih od Keopsove, bijashe potpuno zavrsheno i beskrajni horizont plamtio je u njihovom zlatnom odrazu. Pod pravim uglom u odnosu na njihov poredak ugledao sam gradilishta tri nove piramide. Jedna ogromna sfinga od zlata bila je takodjer zavrshena, ali sam u daljini ugledao nedovrshenu glavu druge sfinge okrenute u suprotnom smjeru. Chetiri aleje sa redovima manjih sfingi i dva prekrasna hrama nalik onom iz Tebe, na chijim stubovima su graditelji u mekom zlatu oblikovali hijeroglife od dragulja, uvjerishe me da je svaki detalj zapravo savrsheni djelic' nekog grandioznog plana.
Poslije nekoliko sati zanesenog i neumornog razgledanja gradilishta, uvidio sam da, uprkos njegovoj grandioznosti i ljepoti, da ne pominjem iznimnu tezhinu zlata kao graditeljskog materijala, strpljivih i nadarenih graditelja nema mnogo. Na gradilishtu koje se po gruboj procjeni prostiralo na tridesetak kvadratnih kilometara bilo je svega oko hiljadu ljudi za koje brzo uvidjeh da su svi odreda vrhunski umjetnici.
Sitan i na prvi pogled nevazhan dogadjaj skriva u sebi smisao ovog pisma, dragi prijatelju. Bio sam u obilasku gradilishta trec'e piramide gdje su se postavljali temelji od golemih zlatnih blokova. Stotinjak graditelja sluzhilo se primitivnim, ali veoma efikasnim napravama za njihov transport i polaganje u pripremljena lezhishta izdubljena u tvrdoj kamenoj podlozi. U trenutku kada sam naishao slozhenim sistemom kolotura prevlachili su jedan blok za koji sam procijenio da bi mogao biti tezhak vishe od deset hiljada tona. Dan je bio topao i njihova tijela kupala su se u znoju. Nisam mogao odoljeti zhelji da im pomognem. Pravo je chudo kakvu snagu sam osjec'ao u svojim rukama. Nakon dva sata napornog rada teshki blok smjestismo u njegovo lezhishte. Nekoliko graditelja sa kojima se upoznah u znak zahvalnosti potapshashe me po ramenu upotpunivshi osjec'aj neopisivog ponosa i gordosti.
Imao sam namjeru da se na polazno mjesto mog chudesnog putovanja kroz taj raskoshni ’granichni predio’ vratim u sumrak. Ali, takvo shto nije postojalo u moc'nom sjaju zlatnih gradjevina koji je zastirao nebo i zemlju. U neki zlatni chas povratka prodjoh pored velike sfinge i vidjeh u njenom pogledu lezherno dostojanstvo vjechnosti.
Sutradan, po povratku kuc'i, chekalo me je silno iznenadjenje. Ugledavshi u ogledalu svoje lice pretrnuo sam od uzhasa. Bilo je ochito da sam na neobjashnjiv nachin naglo ostario. Nash zajednichki prijatelj, fizichar Wiliam Neeson, u laboratoriju me je podvrgao osjetljivom eksperimentu koji je pokazao da sam ostario tachno za deset godina, osam mjeseci i dvanaest dana.
Ne treba mnogo napora da mashtovit i mudar chovjek zakljuchi shta se desilo. Prisjetio sam se zachudne snage koju sam imao dok sam uchestvovao u gradnji temelja zlatne piramide. Desetogodishnja energija i snaga moga ljudskog srca, krvotoka, kostiju i tkiva sazheta u dva sata zanosa i posvec'enosti nekoj grandioznoj zamisli. Mozhebiti mjestu dostojnom da se u njemu ostave kljuchevi Svemira.
Nemoj se iznenaditi ako ovih dana primjetish da me nema. Zvijezde su mi dodijelile tu milost da sam mogao josh jednom otic'i na gradilishte zlatnih piramida. Pitash se da li c'u se vratiti!?
Nekoliko sati napornog rada na tom gradilishtu bozhanske ljepote i smisla, moja snaga, samozaborav i vjera ostavljeni na zlatu – i mene zauvijek nema u svijetu u kojem si ostao.
|