|
Dizdar je u kazamatu HVO-logora Dretelj proveo 333 dana i – kako voli reći, ”isto toliko noći”, čije je strašne istine smjelo opisao u svojoj prvoj knjizi ”Suđeni Stolac” (godine 1997.). I jedna i druga knjiga osim dokumentarističke vrijednosti, nesumnjivo će poslužiti i kao dobrodošla literatura za haške istražitelje i tužioce, koji upravo ovih dana nama i svijetu – koristeći obimnu, autentičnu građu i više od 400 svjedoka koji će se pojaviti pred haškim Sudom, predočavaju suštinu zločinačkog pothvata protiv Bosne i Hercegovine, za koju je optužena ne samo kompletna ratna vlada samoproglašene ”Herceg Bosne”, nego i sami vrh Republike Hrvatske iz vremena kada je na njenom čelu bio Franjo Tuđman.
Knjiga ”Stolac - virtualni zavičaj”, pored dokumentarističke, ima i književnu vrijednost, pogotovo u onom dijelu u kome Dizdar opisuje prijeratni Stolac – Stolac iz njegovog djetinjstva i mladosti, za koji će nenadmašni putopisac Zuko Džumhur svojevremeno reći da je to – ”Hercegovačka Sevilja”. Ne treba ovdje posebno govoriti –zašto? Razmišljajući o budućnosti, Mehmed Dizdar je – optimista. On najbolje zna zašto. Ali, nema sumnje da se uporišta za ovakvu budućnost vjerovatno nalaze u masovnom povratku Bošnjaka u gradić na Bregavi i njihovom snažnom opiranju politici aparthejda koja već godinama ovo mjesto drži na stupcima ”gradova slučajeva”.
Autoru knjige, Mehmedu Dizdaru, svakako treba čestitati na ovom naporu da od zaborava otrgne istinu o užasima naše bliske prošlosti. Može se ovdje, naravno, postaviti i generalno pitanje – zbog čega je u Hercegovini tako malo autora, i tako malo knjiga, koje se bave ratnom i poratnom stvarnošću? I među Mostarcima lebdi stalno pitanje zašto se ne prikupe i objave svjedočenja logoraša koji su prošli pakao logora i zatočeništava, pogotovo što je među njima bilo dosta intelektualaca, od novinara i profesora, do inženjera i ljekara? Bar su oni morali ostaviti pisani trag o tom – kako ih je neko već nazvao, ”paklenim skladištima s nepreglednim zalihama užasa”.
Zašto se sve svelo na – jednu jedinu ukoričenu ispovijest logoraša? Možemo se samo zapitati i zašto je tako malo svjedoka koji će pred domaćim i međunarodnim sudovima spremno opisati strahote kroz koje su prošli. Istina je, međutim, da se mnogi bivši paćenici sve više prepuštaju geslu ”gledaj svoja posla” – baš kao što je slučaj sa desetinama onih koji pognutih glava dočekuju pozive da se – kao žrtve, pred sudijama suoče sa svojim mučiteljima. Ali, to su već pitanja za sociološka i druga istraživanja i analize.
Moje iskrene čestitke autoru knjige ”Stolac Virtualni zavičaj”, Mehmedu… Knjigu toplo preporučujem za čitanje…
|