Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 199 (110 - nova serija)

Godina XXXI juni/lipanj 2006.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Žarko Đurović
Ljetopiščeva priča

Ja, Jovaš Crnić, iz Zacrnješa, naučih se navici da bilježim životne dogodovštine. Iako tome poslu nijesam vičan, zapisivao sam ih onako kako mi se učinilo da je najbolje. Poneko se od mještana izrugivao mojoj pisaniji, valjda što nijesam bio prilježan ašovu i motici.

– Kad ne umije radom važnost da stekne, hoće da je stekne škrabanjem! – jetko su govorili.

Nijesam se osvrtao na takva i slična prigovaranja. Bilježio sam događaje onako kako su se petljali i raspetljavali. I pametniji od mene teško bi se u tom crnoviru snašli. Jednostavno sam pisanjem rasterećivao sebe. Teret duši postajao je manji i podnošljiviji. Osjetio sam da pisanje rasterećuje čovjekovu muku!

U ratu nijesam nikome držao stranu. Znao sam da se od svake strane strada. I od ove naše i one tuđinske, austro-ugarske. Tako mi se moglo. Bio sam slabašna zdravlja, pa nijesu tražili da im se priklanjam. Od suve brstine niko nema vajde. A ja sam, pravo reći, ličio na obrstinjen grab. Slabašnom čoeku i bog oprašta grijehe.

U početku mi je bilo krivo što je tako, ali sam poslije uvidio da je gledanje sa strane u ljude i događaje jedna velika poslastica. Njome zaslađuješ tuđu znatiželju. To što vidim i saznam, a saznam mnogo toga, prenesem na papir. Odlagao sam zbog toga i poljske radove. Taj moj postupak u bratsveničkoj sredini tumačen je vrstom avetluka.

Marin Topić: Emina, ulje na platnu, 1984.

Marin Topić: Emina, ulje na platnu, 1984.

Neka pričaju šta hoće, govorio sam u sebi. Kad mine ova okupacijska furtutma, ljudi će zaboravljati šta je ko bio, a ja ću onda, odvažno i prkosno, izvući iz škrinje zabilješke o tome. Da se zna svačije vladanje i stradanje. Mještani će lasno vidjeti da Jovaš Crnić nije seosko zanovijetalo, nego čoek od mjere i vrline. To ja ne govorim tek onako. Govorim da ljudi ne zaborave kakav je bio ratni metež i ono što je došlo poslije njega. Ajter je kad se zna svaka pojedinost o svemu.

Posebna je priča o našem groblju u Zacrnješu. To je ono groblje na maloj uzvisini u mome selu. Na njemu se čuva čast i tradicija naša. Izukrštane sablje na grobovima govore o ratnim zaslugama umrlih. Davno. Za turska vakta. Ali ja neću otvarati ta daleka vrata prošlosti. Dosta mi je da bilježim ono što sam vidio za vrijeme austro-ugarske okupacije. To ću činiti strpljivo. Riječ po riječ.

Da groblje umije biti i poganluk, saznao sam onog trenutka kada okupacijske vlasti nijesu dozvolile da se komita Joviša Joknić sahrani u krugu njegovih potijesnih međa. Fakmajstor Johan pismeno doznači svima da onima koji su protivu bečkog cara nije mjesto tamo gdje se uzdiže milostiva ruka Božija. Takvima je, rečeno je u pismenici, mjesto izvan groblja. Tamo gdje vjetar na pustoš laje!

Joviši Crniću odredili su tamo mjesto. Uz grobljansku ogradu. Ko da je pašče, a ne čoek dobra glasa i plemenite naravi. Niko mu nije mogao osporiti ni čojstvo ni hrabrost. To čak nijesu mogli da učine ni oni koji su ga iz zasjede ubili. Johanova družina i nekoliko naših mjesnih puzigaća. Onih koji su se brzo dodvorili okupacijskoj vlasti.

Kad se pronijela vijest o Jovišinoj pogibiji, žene su udarile u ojkanje: Oj, joj naš Boriša, diko velja, junačino sa pročelja… Zbog mnogih vrlina zvali su ga za kuma. On je u tome nalazio zalogu privrženstva i ljudske cijene. Bio je uzornik mnogima u mjestu.

Donijeli su ga na pletenoj ljesi van grobljanske međe. Tamo počinje ravan prostrane livade. Mislim da je livada Jovanova, ovdašnjeg popa. Dao je pristanak da se na njoj sahrani, iako sa Jovišom nije bio u brastveničkoj ili kumovskoj vezi.

– Poštenje je jače od brastveničke veze! – rekao je pop, ne plašeći se da će to neko zlurado protumačiti.

Na livadi se našlo mnoštvo svijeta. Tu su bili i Jovišini rođaci. Njima je naloženo da se pobrinu o sahranjivanju. Ostalima je naloženo da se raziđu. Među pridošlima nastalo je protivljenje.

– Ne mislimo se odavdje razilaziti dok ne sahranimo Jovišu! – rekoše ljudi. Junaka ćemo ožaliti kako to junaštvu priliči. Podignute glave i časne namjere!

Pop Jovan se složi sa time. To zape za oko Periši, austro-ugarskom udvorici, inače seoskom kmetu.

– Zar i ti, pope, držiš Jovišinu stranu? Komitima je mjesto gdje i psima!

– Držim, Periša. Opoja ću ga kao čoeka koga je krasila ljuckost i poštenje! – reče pop. Joviša je bio čoek ka i po jedan!

– Čoek, nego šta! – rekoše ljudi.

Periša se povuče. Iz prikrajka je posmatrao šta se dešava. Javni ispraćaj komite Joviše nije bio po Johanovoj i Perišinoj volji. Sila se nije smjela primijeniti jer bi obijesnici, Johan i Periša, izvukli deblji kraj. Joviša je spušten u raku. Narod je prilazio i bacao grumenje zemlje. U znak poštovanja prema pokojniku. Periša je bio izvan sebe. Vidi da njegova vladavina nije po volji seljana. A gdje bi bila kad se zagone da i mrtvima ne daju da se sahrane kao ljudi. Narod nije htio da se raziđe ni poslije sahrane. Perišu je to ražestilo, ali se nije usudio da nasrće na prisutne.

Dan je bio topal. Jesenji.

Ja sam stajao uz samu među groblja, plašeći se da mi koji detalj ne promakne. Za hronopisca to ne bi bilo dobro, znam.

Ponovo se oglasi pop Jovan.

– Nesreća je velika što se časni ljudi moraju sahranjivati izvan groblja. Umjesto da to bude crkveno pravo, postalo je to pravo silnika. Onih kojima nije do obraza. Periša je zaboravio šta je gospodnje, a šta je njegovo. Sjutra će se ljudi s njime šprkati!

– Umukni pope! – ljutito dobaci Periša. Nije Periša stariji od boga, ali jeste od popa. Hvališ odmetnike!

– Hvalim čestite, Periša, čuješ li.

Pop i Periša htjeli su da se dohvate šaka, ali su ljudi to spriječili. Periši nije drugo preostalo nego da napusti groblje. Za njim su se čule pogrde, nesoj, avetinja, puzigaća.

Vrijeme je teklo. Periša je bio neka vrsta austrijskog pandura koji je pratio šta se u selu dešava i ko psuje vlast, austrijsku. To je poslije dostavljao Johanu na dalju nadležnost.

Toliko je Periša bio omražen u Zacrnješu da su mu uz ime uvijek dodavali – zveriša. Time su htjeli da kažu da je sličan zvijeri i da su ga otpisali za svakad kao ljudskog stvora. Držali su se seljani pravila da zloba na dobro ne izlazi. Nijesu dugo čekali na potvrdu takve stvari. Kad je Periša išao preko jedne branjevine, jurnula je neka bijesna volčina na njega i dokusurila ga. Nije imao vremena da pušku na volčinu potegne. Sve se odigralo munjevito i po Perišu tragično.

Sahranili su ga idućeg dana. U povorci nije bilo žalbenika, sem nekoliko ljudi od bliže rodbine. I pop je bio tu da obavi dužnost. Vidjelo se da to čini teška srca.

Međa je dijelila Perišin i Jovišin grob.

Nije prošlo ni nedjelju dana na Perišin grob neko je stavio kravlje rogove. Valjda da podsjete na vinovnika Perišine smrti. To je izgleda zamišljeno kao vrsta sprdakluka. To je uočio pop Jovan i rogove bacio sa Perišinog groba. Ni grešnom stvoru ne treba takve stvari priređivati, mislio je.

Na Jovišinom grobu uvijek je bilo cvijeća. Neko ga tajno tamo stavljao. Joviši u slavu i pomen. Johanu to nije bilo pravo, ali nije htio da se raspituje ko bi to mogao biti.

Nije htio ni da istražuje ko je srušio grobljansku među, tako da je Jovišin grob bio u sastavu groblja. Rado su se mještani do njega sahranjivali. Činilo im se da im je time važnost bila veća. Držali su mnogo do Joviše kao do bastadura i čoeka časti. Čast se ne gasi smrću čovjeka. Ona tada postaje veća. Kao u slučaju Jovišinom.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2006-08-02

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden