|
Posvećeno majci Sidiki
Ne zaboravljam
tvoje tople ruke
na mojoj kosi
milovanja
što su se kao slapovi
slijevala
duž moga života
titrava svjetiljka
ne ugasla…
I taj osmijeh
što otvarao je vrata
osunčane kuće
nanizani snovi
nesrušeni…
Ne zaboravljam da
u tvome okrilju
ugnijezdila se vječnost…
Jutra bez strepnje
dani bez bola
i moje duge, duge molitve
posute blagim sjajem mjesečine
što tiho je dopirala
iz noći
jeseni što su se izvlačile
iz ljepljivih kiša
kiše koje su me
odvlačile u led zime
u vjetar…
Ulazim lagahno u krletku
koju mi namijeniše
smiješim se stisnutih zuba
i plovim u sjećanje…
Sve što mi ostaje
tkano je rukom tvoje ljubavi
što prekriva bezimena prostranstva
kao blagoslov u obilju zala
kao svjetionik na rubu podivljalog mora
kao svitac u muklom, mrklom mraku…
Samo ti znaš da
Vapim
na obalu iznjedriti
tu utopljenu nadu
tu odbjeglu barku
taj uzdisaj…
|