|
Kako ističe i zapisa jedan od dvojice recenzenata Željko Grahovac u tekstu ”S praizvora svijeta”, i zaista, kvalitetna putopisna proza spada u one rijetkosti kojima se književnost na našem jeziku doista može ponositi te, da je sreće i pameti, i afirmisati na širem planu, recimo (u okviru međunarodne kulturne razmjene – kojoj, posebno onim pravim i pravovremenim prijevodima recentnih knjiga naših autora na svjetske jezike, doprinosimo mnogo manje, nego što bismo mogli i morali)…
E, da je više pameti…
I kao što najčešće biva: nakon desetak knjiga najrazličitijih žanrovskih usmjerenja, objavljenih tokom plodnoga tridesetogodišnjeg književnog rada i kulturnog djelovanja (dovoljno je samo spomenuti osnivanje Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske ”Preporod”, te pokretanje i uređivanje revije ”Behar” u Zagrebu), Ibrahim Kajan je svoje dugo očekivano čvršće vezivanje s maticom – domovinom (BiH), zapravo, s rodnim Mostarom (nakon tri desetljeća života u Zagrebu), na najbolji mogući način najavio i popratio objavljivanjem izvrsne knjige putopisa pod naslovom ”Tragom Božjih poslanika”.
U prvom, tešanjskom, izdanju ove knjige, u kratkom pogovoru (pod veoma znakovitim naslovom ”Zapis o vremenu kada sam bio sretan”) sam je autor najpreciznije odredio prirodu i kvalitet avanture iz koje su iznjedreni, nastali tekstovi o kojima govorimo: ”Najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi kažu mudri ljudi – susret je sa samim sobom. Ako ikada čovjek može biti istovremeno i sam i sa ostatkom svijeta, svakako je to u trenutcima susreta s palačama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog svijeta što posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili. Od blistavih građevina jedino su ljepše i misaono poticajnije – njihove ruine!”
Nadalje, s otvorenošću i sa znatiželjom pravog umnog čovjeka i intelektualca, Kajan je, na izravan poticaj usmene turske i kurdijske predaje i s velikim osobnim zanimanjem za prapovijest drevnih kultura, napose za nastanak, za smisao i značaj SVETIH KNjIGA u kojima su utemeljene velike monoteističke religije, u proljeće 1990. godine odlučio proputovati i hodočastiti oblast u jugoistočnoj Turskoj (zato u podnaslovu ove knjige i stoji odrednica – ”Turski dnevnik”), u narodu nazvanu ”Peygamberleri ovalari” (”Područje Božjih poslanika”… Vrlo brzo, ispostavit će se da je to jedna od najatraktivnijih u svijetu zona ”historijsko-arheološkog turizma” – o kojoj se, međutim, u široj kulturnoj javnosti (barem kod nas), zna jako malo, gotovo ništa… Drevnost, začudnost, veličanstvenost i značaj materijalnih ostataka kulture što su nastajale i cvale, čak tri do četiri milenija prije Krista (na neočekivano malom prostoru i, s gotovo nikakvim šansama da, nakon toliko vremena, bilo što od njih preostane – osim praha i pepela), tako su opčinili autora (Ibrahima Kajana) ove knjige – da se njegovo svjedočenje o posjeti svetim mjestima moralo izraziti i uobličiti kao osebujno literarizirana ispovijest suštine, bogobojazno strastvene duhovnosti: stupanj ”uživanja” u predanju što zbraja u sebi i čuva, u tragovima ”s lica mjesta”, čak i one prapovijesne nedostižnosti za koje smo uvjereni da se ni na koji način ne mogu ”uvezati” u neki iole realni genealoški slijed što nas, u ovom vremenu izravno vodi k samim izvorima postanka svijeta upravo je toliko visok, da se na pojedinim mjestima u tekstu svjedočenje omađijanog putnika pretvara u literarnu evokaciju mitskih ličnosti i davno prohujalih zbivanja u kojima, zapravo, korijeni ”kontekstualnog” njihova u svetim knjigama i sam značaj što ga oni, s religijskog i s povijesno-kulturološkog aspekta, imaju za sve sljedbenike velikih monoteističkih religija, prije svega judeo-kršćanstva i islama.
I na kraju, kazivanja i priče o Božjim poslanicima Ibrahimu (Abrahamu), Musau (Mojsiju), Hidru (sv. Jurju ili Đorđu) i ostalim, upravo plijene čitaoca strastvenošću i bogatstvom nesvakidašnje duhovne avanture kojoj bi ravnu teško bilo zamisliti, kakva god bismo mjesta na našoj planeti projicirali kao moguć cilj putovanja i obilaska. Zbog svega rečenog i napisanog, ali i zbog onoga što se samo naslutiti može, knjigu ”Putem Božjih poslanika” književnika Ibrahima Kajana, posebno njeno drugo dopunjeno izdanje, treba čitati, iščitavati u osami i miru. Jer, ovakvih knjiga je zaista malo, tim prije što je ona (ova knjiga) ispisana briljantnim jezikom u kome ima poetičnosti, tajnovitosti i mira minulih, a tako značajnih vremena. Knjiga je obogaćena i fotografijama, što je samo razlog više, da je, čim prije, uzmete i krenete u ”avanturu”, zapravo, njeno čitanje…
|