|
Kad umru riječi,
otrovne misli pritisnu čovjeka.
Kad počneš pipkajući tražiti bližnje naočale,
shvatiš da više dobro ne vidiš.
al’ vidiš najbolje
pa počnu riječi da gnjiju,
pa počneš sam sebi vonjati,
pa počneš tumarati
i tražiti nešto što svakom lovcu umakne.
A, ko je to ikad
u traganju potpun cilj poljubio i spas našao?
Niko! Nikad! I neće!
Čovjek umire, traganje ostaje
i u tragolov se prokleti koti,
a na kraju nam se naceri
kad u kasnoći shvatimo
da smo već jedni na druge
a sami na sebe ruke digli previše.
Kad umru riječi, sve krene naopako
i otvara se strahovita provalija
gora od svake smrti.
Kad umru riječi, ljudski sat krene unazad.
Kad umru riječi, bolje da nas nije
jer nastaju prokleta djela!!!
Beograd, 10.03.2006.
|