Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 197 (108 - nova serija)

Godina XXXI april/travanj 2006.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Mustafa Smajlovic'
Tabut za Mehmedaliju Chakala

Davno sam prvim plachem najavio svoj dolazak na ovaj svijet. Ni za grob se ne zna onoga koji me je u knjigu rodjenih upisao, niti se zna za trag onoga koji bi mogao da svjedochi kada i kako je izgorjela knjiga u kojoj sam bio upisan. Sve se mijenjalo i smjenjivalo; ratovi i bolesti, pozhari i poplave, radost i tuga, smrt i zhivot…, a samo je moje ime ostalo i ostaje da me prati poput sjenke dok budem po suncu hodio.

Sve rijedje ga izgovaraju tudja usta: Mehmedalija Chakal!

Bio sam najstariji sin Jakuba Chakala i Eminahanume, rodjene Hadzhihafizbegovic'. U porodichnoj vrijezhi bi nas josh desetero. Malo ih se nazhivjelo. Prorijedishe nas sushica i ratovi. Smrt nije uzimala po starini. Po insanu nije to ishlo po redu, ali za Svevishnjeg i Svemilosnog bi kako On htjede da bude: sedmerica brac'e i tri sestre preselishe na onaj svijet. Bi to davno, ali bi kada je bilo sudjeno da bude.

Meni je sudjeno da josh putujem…

Na ovoj tvrdoj i neravnoj stazi zhivota, smrt kao da se sklanja ustranu, kao da me pushta da josh udishem ovodunjaluchki vazduh.

Glas majke nosim u sebi kao njenu rijetku radost shto je bilo tako kako je bilo: ”Otac prichao o Mehmedu, ja o Aliji, a Bog je htio da to bude Mehmedalija!”

Sve shto sam stariji, glas oca Jakuba je sve glasniji. U dubini mene odzvanja snagom mudre rijechi: ”Niko se josh nije rodio, a da nije zaplakao!”

U shali, koja brani od bolne zbilje, izustic'u jednom, i ne jednom, kako sam chovjek sa dva imena i kako c'u sa ovoga na onaj svijet otic'i, tek onda kada se u meni dogovore Mehmed i Alija. Dvojica u meni moraju da umru u isto vrijeme kada im bude vrijeme da umru. Ni prije ni kasnije, bic'e to tachno u sudjeni trenutak.

”Mehmedalija, sine moj, nejma tog insana koji se nec'e provozati na vozilu koje je jal’ tabut, jal’ mrtvachki sanduk” – chujem u sebi onoga, iz chije sjemenke sam proklijao, prolistao, probeharao i sazrio u plod, da se, gluho bilo, ne zatre rod i porod Chakala.

Godine prolaze. Ja ostajem.

Sve blizhe sam stotoj, ali sve dalje od pomisli kako je odavno bilo vrijeme da preselim. I onda, kada se okrenem oko sebe, uz tegobnu pomisao kako bi ostatak zhivota mogao biti pusta i gorka osama, ipak, najdrazhi dan mi je onaj sutra.

Josh drazhi mi je sutrashnji dan otkako usnih smrt svoju. Mrijeti nam je svima, a umiranje i nije neshto, ako nije onakvo kakvo mi ga san donese.

Snih, uchinilo mi se, jedan cijeli vijek patnje.

Mozhe li biti tako kako je iza spushtenih trepavica bilo?

U gasulhani, tik do Gazi Hursref-begove dzhamije, uchinishe mi gasul. Okupashe me. Bilo ih je dvojica. Mutavelija Ramo Kulash koji je davno preselio sa ovoga na onaj svijet, prevrtao me je kao da sam tek od majke rodjen, posipao me vodom, dok je hodzha Tarik Malkic' rukama, koje su vidno podrhtavale, trljao moju kozhu i s nje spirao tijelesne grijehove. Lijepo sam ih vidio i josh bolje chuo kada su molili Svemoguc'eg da se smiluje i dushi ovog Njegovog mumina i roba otshkrine dzhennetsku kapiju.

Da su me mogli chuti, kao shto nisu, chuli bi kako sam i ja molio da mi dragi Bog dadne snage da progovorim, onim glasom kojeg bi chulo jal’ mutavelijino, jal’ hodzhino uho. Za mene, obojica bijahu kod ushiju gluhi, kod ochiju slijepi. Da su mogli vidjeti, kao shto nisu, vidjeli bi kako otvaram usta. Da su mogli chuti kao shto nisu, chuli bi kako glasno molim da me prestanu opremati tamo gdje mi josh nije bilo vrijeme da odem. Otvarao sam ochi, gledao ih, ali nashi pogledi se nisu susretali.

Da sam mogao pomjerati ruke, odgurnuo bi one koji mi gasul chine. Da sam mogao savijati koljena, ustao bih i pobjegao glavom bez obzira.

Pripadao sam mrtvacu koji josh dishe.

U nemoc'i da dodjem do rijechi, koja c'e im rec'i da me iz gasulhane izbave, kolutao sam ochima, krkljao, dahtao i drhtao. Sve mi je bilo uzalud, pa i onda kada c'e mutavelija izustiti hodzhi ovo, ovako: ”Ni rodjena majka ga nije bolje okupala, a sad daj tu mrtvachku koshulju!”

Hodzha poche shiriti bijelo platno. Kriknuo sam, ali krik je bio muk.

Polahko, bez imalo zhurbe, hodzha je rashirio tkaninu po patosu onoliko koliko je bila duga i shiroka, a onda su me uzeli za ruke i noge, odigli od poda, da bi me potom polahko spustili na sredinu prostirke. Kako se mutaveliji uchinilo da nije tijelo na sredini, shapatom c'e kazati: ”De, hodzha da ga malo pomjerimo prema meni!”

Ponovo c'e me podic'i, pa ponovo spustiti.

”Taman tako!” – Kazac'e mutavelija i odmac'i c'e se korak unazad.

Ni hodzha nije shutio: ”C'efin kao da je krojen za njega!”

I on c'e se pomjeriti korak unazad.

Odmjerishe me pogledima koliko sam bio dug i shirok. Uzdahnuc'e i odahnuc'e.

Ramo c'e kahnuti, a Tarik usrknuti zrak od zadovoljstva, chega li? Prvi dio posla su okonchali, tako kako su mislili da je trebalo uchiniti.

Rizah Shtetic': Bashcharshija, ulje na platnu, 1957.

Rizah Shtetic': Bashcharshija, ulje na platnu, 1957.

U gasulhani, po kojoj je kruzhio opor miris sapunske pjene i teshki zadah vonja od vlage, chinilo mi se kako se svaka stvar oglashava zvukom, pokretom, bojom… U prelamanju vanjske svetlosti shto je dopirala sa jednog jedinog prozora i sjenke su imale svoju glasnost. Samo sam ja lezhao nepomichan, nag, licem okrenut plafonu sa koga je visila sijalica, chije svjetlo je bilo preslabo da osvjetli c'oshkove prostorije u kojoj kupaju mrtvace i otpremaju ih na put bez povratka. Josh sam imao vremena da nekako i nechim zaustavim one koji su me gledali odozgo, jednako gluhi i nijemi za ovoga koji je lezhao dole.

Ali, moje vrijeme je oticalo poput ponornice. Vishe se nishta nije moglo promijeniti.

Tako, kako godinama umotavaju mrtvace, ubrzo c'u biti umotan. Mutavelija Ramo, koji nikada nije mogao kazati koliko je tachno svojim rukama okupao mrtvih tijela, prevrnuc'e me na lijevu stranu, a hodzha Tarik c'e, sa bismiletom na usnama, prebaciti preko mene jedan dio tkanine. Potom c'e hodzha da me prevrne na desnu stranu, a Ramo c'e, uchec'i u sebi, prebaciti preko mene drugi kraj tkanine. Onda c'e me obojica okrenuti prema Kibli, tako kako se mejt okrec'e.

Tek onda, kad c'efin bude prekriven zelenim platnom sa vezenim harfovima, mjesecom i zvijezdom, chuh iz usta obojice, u isto vrijeme ovo, ovako: ”Taman!”

Domalo, chuh pucketanje u starachkim koljenima. Prvo je chuchnuo mutavelija, a potom, uz tezhak uzdah, i hodzha.

Obojica, vrh mog uzglavlja. Jedan s lijeve, a drugi s desne strane.

Gledah ih, tako kako sam mogao gledati: podignutih ruku, s dlanovima okrenutim licima, molili su. Tiho. Predano.

I ja sam molio. Nechujan. Nevidan. Znao sam, kada ustanu bic'e to kraj njihovog posla, a pochetak moje samoc'e.

I bi tako kako bi.

”Amin!” – Zachu se iz hodzhinih usta.

”Amin!” – Zachu se i iz mutavelijinih usta.

U isto vrijeme ustadoshe i polahko, shutke, krenushe put vrata.

Kad je kljuch shkljocnuo u bravi, progutao sam neshto shto se nije odmah dalo progutati, a onda sklopih ochi.

U gasulhani zavlada muk. Ni muha se nije chula.

Umotan u c'efinu, bio sam po svim propisima opremljen mejt, koji cheka svoje nosache. Zaspao bih, ali svaku pomisao na takvo olakshanje muka, razbijala je tishina. Budio bih se i trzao prije nego shto bih trepnuo.

U tjeskobi od platna i mraka, ugushila bi se i mushica, a nekamo li insan, ali moja dusha se otimala. Sve mi se moglo dogoditi, samo nije smio strah. U panici, gubitak daha bi znachio i gashenje misli, koje su me josh jedino vezivale sa vanjskim svijetom.

Molio sam: ”Bozhe, olakshaj, a ne otezhaj!”

Jesam li, ipak, trepnuo, ili mi se samo uchinilo?

Odnekad i odnekud, dodjoshe po rahmetliju… S lahkoc'om me iznesoshe iz gasulhane i donesoshe do mjesta namijenjenog za klanjanje dzhenaze. Tu, gdje je za moju dushu molilo stotine dusha, ostac'u ni manje ni vishe nego onoliko koliko je trebalo da se obavi dzhenaza, ali meni se uchinilo kako je to trajalo cijelu vjechnost. Lahnuc'e mi dushi kad me ponesu, tamo gdje su odredili da me odnesu… Kako sam znao svaku stopu ispred dzhamije, ali i uzduzh i poprijeko kroz Charshiju, i zatvorenih ochiju sam znao kuda me nose. Bilo je nosacha kao mrava, a bi im lahak teret, tako da je dzhenaza neuobichajeno brzo odmicala kroz Charshiju, korak po korak prodje pored Sebilja, uzmache prema prvom sokaku, tako da se zachudih kad prije nosachi usmjerishe uz Kovache… Na kamenom stepenishtu usporishe. Na tabutu, s ruke na ruku, polahko ali neminovno tako, bivao sam sve dalje od Bashcharshije, a sve blizhe Ravnim Bakijama. Chuo sam i nisam kako obuc'a struzhe po kamenoj podlozi, kako dushe mojih nosacha dishu, stenju i kashljucaju, ali ljepshe i chistije sam chuo one koji su u shapatu molili i nosili me gore na Bakije, odakle se vrac'aju samo oni koji nose.

Uzbrdo, i shutnja ima svoju glasnost. Manje po shutnji, a vishe po molitvi raspoznavao sam one kojima sam bio teret, od onih koji ma je ovo bila lijepa obaveza ili jedan od lakshih nachina da dzhenazom iskupe svoje grijehove. Oni, koji su iskreno molili i lahko nosili, prijanjali su mi za dushu, mirisom i glasom, ali ni oni nisu mogli ni slutiti da na tabutu, umotanog u c'efin, nose zhivog mejta.

Svaki novi iskorak nosacha chinio me je blizhim kaburu kog su iskopali po mojoj mjeri onog dana kada je glas prostrujao sheherom da je josh jedna dusha preselila na onaj svijet. Pomislih: Smrt i nije neshto ako se dogodila samo meni u velikom gradu koji je ostajao iza mene.

Ali, nije to moja smrt – bunila se dusha.

– Ako je Mehmed mrtvac, nije Alija – govorim, tek samo da se razgovorim, otvaram usta, ali niko ne chuje glas. ”Mozhda je Mehmed zhiv, a Alija mrtav, ali neko je u meni zhiv” – chujem i glas shereta u meni. ”Ali, ko se josh mogao nasmijati svojoj smrti?” – Otimalo se pola mene. Sve shto sam imao manje vremena, sve sam iskrenije molio.

I bi, tako, kako u snu o mojoj smrti bi.

Odnekad i odnekud, vrh moje glave, izmedju nosacha, pojavi se nepozvani i nepoznati. Odjec'om, visinom i pojavom bi drugachiji od svih onih koji su nosili. Bijeli ogrtach ga je prekrivao od glave do pasa. Jedina crna tachka na njemu bilo je oko, koje je virilo ispod krajichka bijelog haljetka. Taj, takav, koga sam lijepo vidio kroz c'efin, kazao mi je ovo: ”Bude li se chuo tvoj glas prije nego te spuste u kabur, neko neduzhan mozhe umrijeti…!”

”Ne bi htio da tako bude…” – Izustih, a da nisam bio svjestan zashto sam to izgovorio, ako sam izgovorio.

”Ni ja, ni ti o tome ne odluchujemo…” – Kazao je taj, takav, koji jedini nije nosio tabut. ”Sve je volja Bozhija!” – Izgovorio je taj nepoznati i nepozvani, uvijek za jedan korak ispred onih koji su me nosili, dok sam s ruke na ruku, bivao sve blizhi tamo gdje me je kabur chekao, ako me chekao.

”Ko si ti…?” – Upitah tog i takvog kog sam ja jedini vidio. ”I-i, ko te je poslao?!” Priupitah drhtavim glasom.

”Nije tvoje da se u takvu tajnu petljash…” – chuh odgovor. Domalo c'e se taj nagnuti nad moje uho, da bi mi shapnuo i ovo: ”Mozhda sam tvoja dusha, a mozhda i nisam, ali sam tu, da te uvjerim kako isuvishe volish ovodunjaluchki zhivot koji je sekunda, naspram ahiretskog!”

Kada sam ochekivao da c'e mi josh neshto doshapnuti, odmac'ic'e se i on i njegova sjenka. Zaklonic'e ih nosachi.

Ponovo c'u ga vidjeti, kada sam zaustio, ali nisam uspio izustiti ono shto sam ga htio priupitati.

Preduhitrio me je. ”Zhivot je kao i rijeka, koja se vrac'a svom izvoru i u tom vjechnom kruzhenju nikad mu dosta zhivota!” – Proshaputao je, ili mi se samo uchinilo.

Shutnjom, koja je vishe bila moje razmishljanje shta rec'i u nagloj nemoc'i, ponovo prizvah njegov glas: ”Nisi li jednom, i ne jednom pomislio da imash stotinu godina, kako ti je najdrazhi dan onaj sjutra…?”

U znak odobravanja, klimnuh glavom ispod c'efina.

”Ko josh ne voli zhivot…?” – Govorio je onaj koga drugi nisu mogli vidjeti. ”Ali, da znash, kakva Bozhija nagrada cheka dobre ljude na Ahiretu, odmah bi insan pozhelio da preseli… Tamo je ljepota, a ovaj tvoj zhivot je varka!”

”Gdje je moje mjesto?” – Kliznuo je jezik u ustima. ”Shta mi je chiniti? M-m-mogu li znati k-k-kako c'e se sve ovo zavrshiti?” – Zamucah.

”Ti se otimash i meni i nosachima… O svom izboru, sve si time kazao…” – proshaputao je chovjek u bijelom i odmakao se.

Nosachi su me jednako nosili.

Nije bilo moje da rasudjujem, da li je to bilo ljudsko stvorenje ili melek, ali od straha da mogu izgubiti tog, koji me je jedini vidio i jedini chuo, pocheh uchiti sve shto sam znao, a shto me je moglo spasiti da me ne donesu tamo odakle se josh niti jedan rahmetlija nije vratio.

Pocheh se gushiti.

Ponovo ugledah nepozvanog. Primache mi se, ali ne izusti ni rijech jednu. ”Gushim se, otkrij c'efin!” – Zavapih otvarajuc'i usta kao riba na suhom. Okrenuo je glavu, kao da me nije htio chuti.

Prepadoh se od shutnje.

”Gushim se, chujesh li?!” – Sada sam vikao.

Mogao sam se zakleti da sam chuo smijeh iz usta onoga chija usta nisam vidio. Bijeli ogrtach se nadimao, spushtao i dizao u ritmu pokreta usana, chega li? Govorio je. Mozhda sam neshto prechuo, ali sam sigurno chuo kada je izgovorio ovo: ”Shta to josh ti, Mehmedalija, mozhesh vidjeti, a shto nisi josh vidio? Chemu taj josh jedan pogled na svijet koga napushtash, a na kome si se svega i svachega nagledao?”

U nemoc'i shta rec'i, pribojah se da c'e me shutnja poraziti, a c'efin ugushiti, prije nego shto josh jednom bacim pogled sa Vidikovca na moje Sarajevo.

Zahroptah. Chovjek iz sna, ili ko je vec' bio, u posljednji trentak je podigao c'efin s mog uzglavlja, da bi potom netragom nestao.

Zadahnuo me je svjezh zrak.

Pridigoh se kako bi ga cijelom dushom udahnuo, a c'efin je kliznuo niz tijelo i otkrio me do pasa.

I bi, shto je bilo.

Ljudski glasovi se uzrujashe poput pchelinjeg roja.

Osjetih kako je tabut zakratko zaplovio zrakom poput letec'eg c'ilima, da bi potom, naglo, svom tezhinom svog tereta, tresnuo od tle. Zatrese se i nebo u mojim ochima. Ukrug, svijet se okrenu oko mene.

Tek odnekad, kad zemlja prestade podrhtavati i bol uminu u ledjima, bic'e mi jasno kako sam dospio pod noge onih kojima sam bio iznad glava. I oni koji su me nosili, i oni koji me nisu nosili, bjezhali su glavom bez obzira. U panichnom trku, spoticali su se jedni od duge, padali, ustajali, pa ponovo bjezhali.

Bilo ih je i uzbrdo i nizbrdo.

Shirom otvorenih ochiju i shirom otvorenih usta, bez c'efina na sebi, gol, kao od majke rodjen, gledao sam tren one koji bjezhe niz brdo, tren one koji bjezhe uz brdo.

Pridigoh se i sjedoh na tabut koji je prevrnut lezhao ispod mene. Ni tako mi ne bi potaman. Od radosti shto sam zhiv, ustadoh. Uspravih se koliko sam bio dug. Da me nije bilo stid shto sam takav kakav jesam, bez odjec'e, zaigrao bih i zapjevao od radosti.

Ako ja vec' nisam igrao, jeste sve u meni i oko mene.

S Vidikovca, stotinu puta sam gledao na grad i nikada mi prije nije bio ljepshi i drazhi. Gledao sam ga shirom otvorenih ochiju i usta i dushom upijao tu chistotu i ljepotu okupanu nurom. Pod shkoljkom Trebevic'a, na Miljacki vodi, sijao je poput bisera.

Ono shto ne mogu objasniti ni sebi ni drugima, ali svo vrijeme dok sam se radovao zhivotu, uzhivajuc'i u pogledu na Sarajevo u kome mi je sudjeno da josh po suncu hodim, tabut je bio ispod mene.

Opipavao sam ga jagodicama prstiju, okretao i zagledao. Bio je od najbolje daske istesan!

Ne znam kako i otkud je tu dospio, ali u jedno sam sasvim siguran: san u smrti sam usnio u krevetu!

Mozhda znam i odgovor…

Nije li i krevet tabut na kome cijeli zhivot lezhimo i chekamo svoje nosache?

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zadnja stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2006-07-23

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden