Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 197 (108 - nova serija)

Godina XXXI april/travanj 2006.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Mustafa Smajlović
Tabut za Mehmedaliju Čakala

Davno sam prvim plačem najavio svoj dolazak na ovaj svijet. Ni za grob se ne zna onoga koji me je u knjigu rođenih upisao, niti se zna za trag onoga koji bi mogao da svjedoči kada i kako je izgorjela knjiga u kojoj sam bio upisan. Sve se mijenjalo i smjenjivalo; ratovi i bolesti, požari i poplave, radost i tuga, smrt i život…, a samo je moje ime ostalo i ostaje da me prati poput sjenke dok budem po suncu hodio.

Sve rijeđe ga izgovaraju tuđa usta: Mehmedalija Čakal!

Bio sam najstariji sin Jakuba Čakala i Eminahanume, rođene Hadžihafizbegović. U porodičnoj vriježi bi nas još desetero. Malo ih se naživjelo. Prorijediše nas sušica i ratovi. Smrt nije uzimala po starini. Po insanu nije to išlo po redu, ali za Svevišnjeg i Svemilosnog bi kako On htjede da bude: sedmerica braće i tri sestre preseliše na onaj svijet. Bi to davno, ali bi kada je bilo suđeno da bude.

Meni je suđeno da još putujem…

Na ovoj tvrdoj i neravnoj stazi života, smrt kao da se sklanja ustranu, kao da me pušta da još udišem ovodunjalučki vazduh.

Glas majke nosim u sebi kao njenu rijetku radost što je bilo tako kako je bilo: ”Otac pričao o Mehmedu, ja o Aliji, a Bog je htio da to bude Mehmedalija!”

Sve što sam stariji, glas oca Jakuba je sve glasniji. U dubini mene odzvanja snagom mudre riječi: ”Niko se još nije rodio, a da nije zaplakao!”

U šali, koja brani od bolne zbilje, izustiću jednom, i ne jednom, kako sam čovjek sa dva imena i kako ću sa ovoga na onaj svijet otići, tek onda kada se u meni dogovore Mehmed i Alija. Dvojica u meni moraju da umru u isto vrijeme kada im bude vrijeme da umru. Ni prije ni kasnije, biće to tačno u suđeni trenutak.

”Mehmedalija, sine moj, nejma tog insana koji se neće provozati na vozilu koje je jal’ tabut, jal’ mrtvački sanduk” – čujem u sebi onoga, iz čije sjemenke sam proklijao, prolistao, probeharao i sazrio u plod, da se, gluho bilo, ne zatre rod i porod Čakala.

Godine prolaze. Ja ostajem.

Sve bliže sam stotoj, ali sve dalje od pomisli kako je odavno bilo vrijeme da preselim. I onda, kada se okrenem oko sebe, uz tegobnu pomisao kako bi ostatak života mogao biti pusta i gorka osama, ipak, najdraži dan mi je onaj sutra.

Još draži mi je sutrašnji dan otkako usnih smrt svoju. Mrijeti nam je svima, a umiranje i nije nešto, ako nije onakvo kakvo mi ga san donese.

Snih, učinilo mi se, jedan cijeli vijek patnje.

Može li biti tako kako je iza spuštenih trepavica bilo?

U gasulhani, tik do Gazi Hursref-begove džamije, učiniše mi gasul. Okupaše me. Bilo ih je dvojica. Mutavelija Ramo Kulaš koji je davno preselio sa ovoga na onaj svijet, prevrtao me je kao da sam tek od majke rođen, posipao me vodom, dok je hodža Tarik Malkić rukama, koje su vidno podrhtavale, trljao moju kožu i s nje spirao tijelesne grijehove. Lijepo sam ih vidio i još bolje čuo kada su molili Svemogućeg da se smiluje i duši ovog Njegovog mumina i roba otškrine džennetsku kapiju.

Da su me mogli čuti, kao što nisu, čuli bi kako sam i ja molio da mi dragi Bog dadne snage da progovorim, onim glasom kojeg bi čulo jal’ mutavelijino, jal’ hodžino uho. Za mene, obojica bijahu kod ušiju gluhi, kod očiju slijepi. Da su mogli vidjeti, kao što nisu, vidjeli bi kako otvaram usta. Da su mogli čuti kao što nisu, čuli bi kako glasno molim da me prestanu opremati tamo gdje mi još nije bilo vrijeme da odem. Otvarao sam oči, gledao ih, ali naši pogledi se nisu susretali.

Da sam mogao pomjerati ruke, odgurnuo bi one koji mi gasul čine. Da sam mogao savijati koljena, ustao bih i pobjegao glavom bez obzira.

Pripadao sam mrtvacu koji još diše.

U nemoći da dođem do riječi, koja će im reći da me iz gasulhane izbave, kolutao sam očima, krkljao, dahtao i drhtao. Sve mi je bilo uzalud, pa i onda kada će mutavelija izustiti hodži ovo, ovako: ”Ni rođena majka ga nije bolje okupala, a sad daj tu mrtvačku košulju!”

Hodža poče širiti bijelo platno. Kriknuo sam, ali krik je bio muk.

Polahko, bez imalo žurbe, hodža je raširio tkaninu po patosu onoliko koliko je bila duga i široka, a onda su me uzeli za ruke i noge, odigli od poda, da bi me potom polahko spustili na sredinu prostirke. Kako se mutaveliji učinilo da nije tijelo na sredini, šapatom će kazati: ”De, hodža da ga malo pomjerimo prema meni!”

Ponovo će me podići, pa ponovo spustiti.

”Taman tako!” – Kazaće mutavelija i odmaći će se korak unazad.

Ni hodža nije šutio: ”Ćefin kao da je krojen za njega!”

I on će se pomjeriti korak unazad.

Odmjeriše me pogledima koliko sam bio dug i širok. Uzdahnuće i odahnuće.

Ramo će kahnuti, a Tarik usrknuti zrak od zadovoljstva, čega li? Prvi dio posla su okončali, tako kako su mislili da je trebalo učiniti.

Rizah Štetić: Baščaršija, ulje na platnu, 1957.

Rizah Štetić: Baščaršija, ulje na platnu, 1957.

U gasulhani, po kojoj je kružio opor miris sapunske pjene i teški zadah vonja od vlage, činilo mi se kako se svaka stvar oglašava zvukom, pokretom, bojom… U prelamanju vanjske svetlosti što je dopirala sa jednog jedinog prozora i sjenke su imale svoju glasnost. Samo sam ja ležao nepomičan, nag, licem okrenut plafonu sa koga je visila sijalica, čije svjetlo je bilo preslabo da osvjetli ćoškove prostorije u kojoj kupaju mrtvace i otpremaju ih na put bez povratka. Još sam imao vremena da nekako i nečim zaustavim one koji su me gledali odozgo, jednako gluhi i nijemi za ovoga koji je ležao dole.

Ali, moje vrijeme je oticalo poput ponornice. Više se ništa nije moglo promijeniti.

Tako, kako godinama umotavaju mrtvace, ubrzo ću biti umotan. Mutavelija Ramo, koji nikada nije mogao kazati koliko je tačno svojim rukama okupao mrtvih tijela, prevrnuće me na lijevu stranu, a hodža Tarik će, sa bismiletom na usnama, prebaciti preko mene jedan dio tkanine. Potom će hodža da me prevrne na desnu stranu, a Ramo će, učeći u sebi, prebaciti preko mene drugi kraj tkanine. Onda će me obojica okrenuti prema Kibli, tako kako se mejt okreće.

Tek onda, kad ćefin bude prekriven zelenim platnom sa vezenim harfovima, mjesecom i zvijezdom, čuh iz usta obojice, u isto vrijeme ovo, ovako: ”Taman!”

Domalo, čuh pucketanje u staračkim koljenima. Prvo je čučnuo mutavelija, a potom, uz težak uzdah, i hodža.

Obojica, vrh mog uzglavlja. Jedan s lijeve, a drugi s desne strane.

Gledah ih, tako kako sam mogao gledati: podignutih ruku, s dlanovima okrenutim licima, molili su. Tiho. Predano.

I ja sam molio. Nečujan. Nevidan. Znao sam, kada ustanu biće to kraj njihovog posla, a početak moje samoće.

I bi tako kako bi.

”Amin!” – Začu se iz hodžinih usta.

”Amin!” – Začu se i iz mutavelijinih usta.

U isto vrijeme ustadoše i polahko, šutke, krenuše put vrata.

Kad je ključ škljocnuo u bravi, progutao sam nešto što se nije odmah dalo progutati, a onda sklopih oči.

U gasulhani zavlada muk. Ni muha se nije čula.

Umotan u ćefinu, bio sam po svim propisima opremljen mejt, koji čeka svoje nosače. Zaspao bih, ali svaku pomisao na takvo olakšanje muka, razbijala je tišina. Budio bih se i trzao prije nego što bih trepnuo.

U tjeskobi od platna i mraka, ugušila bi se i mušica, a nekamo li insan, ali moja duša se otimala. Sve mi se moglo dogoditi, samo nije smio strah. U panici, gubitak daha bi značio i gašenje misli, koje su me još jedino vezivale sa vanjskim svijetom.

Molio sam: ”Bože, olakšaj, a ne otežaj!”

Jesam li, ipak, trepnuo, ili mi se samo učinilo?

Odnekad i odnekud, dođoše po rahmetliju… S lahkoćom me iznesoše iz gasulhane i donesoše do mjesta namijenjenog za klanjanje dženaze. Tu, gdje je za moju dušu molilo stotine duša, ostaću ni manje ni više nego onoliko koliko je trebalo da se obavi dženaza, ali meni se učinilo kako je to trajalo cijelu vječnost. Lahnuće mi duši kad me ponesu, tamo gdje su odredili da me odnesu… Kako sam znao svaku stopu ispred džamije, ali i uzduž i poprijeko kroz Čaršiju, i zatvorenih očiju sam znao kuda me nose. Bilo je nosača kao mrava, a bi im lahak teret, tako da je dženaza neuobičajeno brzo odmicala kroz Čaršiju, korak po korak prođe pored Sebilja, uzmače prema prvom sokaku, tako da se začudih kad prije nosači usmjeriše uz Kovače… Na kamenom stepeništu usporiše. Na tabutu, s ruke na ruku, polahko ali neminovno tako, bivao sam sve dalje od Baščaršije, a sve bliže Ravnim Bakijama. Čuo sam i nisam kako obuća struže po kamenoj podlozi, kako duše mojih nosača dišu, stenju i kašljucaju, ali ljepše i čistije sam čuo one koji su u šapatu molili i nosili me gore na Bakije, odakle se vraćaju samo oni koji nose.

Uzbrdo, i šutnja ima svoju glasnost. Manje po šutnji, a više po molitvi raspoznavao sam one kojima sam bio teret, od onih koji ma je ovo bila lijepa obaveza ili jedan od lakših načina da dženazom iskupe svoje grijehove. Oni, koji su iskreno molili i lahko nosili, prijanjali su mi za dušu, mirisom i glasom, ali ni oni nisu mogli ni slutiti da na tabutu, umotanog u ćefin, nose živog mejta.

Svaki novi iskorak nosača činio me je bližim kaburu kog su iskopali po mojoj mjeri onog dana kada je glas prostrujao šeherom da je još jedna duša preselila na onaj svijet. Pomislih: Smrt i nije nešto ako se dogodila samo meni u velikom gradu koji je ostajao iza mene.

Ali, nije to moja smrt – bunila se duša.

– Ako je Mehmed mrtvac, nije Alija – govorim, tek samo da se razgovorim, otvaram usta, ali niko ne čuje glas. ”Možda je Mehmed živ, a Alija mrtav, ali neko je u meni živ” – čujem i glas šereta u meni. ”Ali, ko se još mogao nasmijati svojoj smrti?” – Otimalo se pola mene. Sve što sam imao manje vremena, sve sam iskrenije molio.

I bi, tako, kako u snu o mojoj smrti bi.

Odnekad i odnekud, vrh moje glave, između nosača, pojavi se nepozvani i nepoznati. Odjećom, visinom i pojavom bi drugačiji od svih onih koji su nosili. Bijeli ogrtač ga je prekrivao od glave do pasa. Jedina crna tačka na njemu bilo je oko, koje je virilo ispod krajička bijelog haljetka. Taj, takav, koga sam lijepo vidio kroz ćefin, kazao mi je ovo: ”Bude li se čuo tvoj glas prije nego te spuste u kabur, neko nedužan može umrijeti…!”

”Ne bi htio da tako bude…” – Izustih, a da nisam bio svjestan zašto sam to izgovorio, ako sam izgovorio.

”Ni ja, ni ti o tome ne odlučujemo…” – Kazao je taj, takav, koji jedini nije nosio tabut. ”Sve je volja Božija!” – Izgovorio je taj nepoznati i nepozvani, uvijek za jedan korak ispred onih koji su me nosili, dok sam s ruke na ruku, bivao sve bliži tamo gdje me je kabur čekao, ako me čekao.

”Ko si ti…?” – Upitah tog i takvog kog sam ja jedini vidio. ”I-i, ko te je poslao?!” Priupitah drhtavim glasom.

”Nije tvoje da se u takvu tajnu petljaš…” – čuh odgovor. Domalo će se taj nagnuti nad moje uho, da bi mi šapnuo i ovo: ”Možda sam tvoja duša, a možda i nisam, ali sam tu, da te uvjerim kako isuviše voliš ovodunjalučki život koji je sekunda, naspram ahiretskog!”

Kada sam očekivao da će mi još nešto došapnuti, odmaćiće se i on i njegova sjenka. Zakloniće ih nosači.

Ponovo ću ga vidjeti, kada sam zaustio, ali nisam uspio izustiti ono što sam ga htio priupitati.

Preduhitrio me je. ”Život je kao i rijeka, koja se vraća svom izvoru i u tom vječnom kruženju nikad mu dosta života!” – Prošaputao je, ili mi se samo učinilo.

Šutnjom, koja je više bila moje razmišljanje šta reći u nagloj nemoći, ponovo prizvah njegov glas: ”Nisi li jednom, i ne jednom pomislio da imaš stotinu godina, kako ti je najdraži dan onaj sjutra…?”

U znak odobravanja, klimnuh glavom ispod ćefina.

”Ko još ne voli život…?” – Govorio je onaj koga drugi nisu mogli vidjeti. ”Ali, da znaš, kakva Božija nagrada čeka dobre ljude na Ahiretu, odmah bi insan poželio da preseli… Tamo je ljepota, a ovaj tvoj život je varka!”

”Gdje je moje mjesto?” – Kliznuo je jezik u ustima. ”Šta mi je činiti? M-m-mogu li znati k-k-kako će se sve ovo završiti?” – Zamucah.

”Ti se otimaš i meni i nosačima… O svom izboru, sve si time kazao…” – prošaputao je čovjek u bijelom i odmakao se.

Nosači su me jednako nosili.

Nije bilo moje da rasuđujem, da li je to bilo ljudsko stvorenje ili melek, ali od straha da mogu izgubiti tog, koji me je jedini vidio i jedini čuo, počeh učiti sve što sam znao, a što me je moglo spasiti da me ne donesu tamo odakle se još niti jedan rahmetlija nije vratio.

Počeh se gušiti.

Ponovo ugledah nepozvanog. Primače mi se, ali ne izusti ni riječ jednu. ”Gušim se, otkrij ćefin!” – Zavapih otvarajući usta kao riba na suhom. Okrenuo je glavu, kao da me nije htio čuti.

Prepadoh se od šutnje.

”Gušim se, čuješ li?!” – Sada sam vikao.

Mogao sam se zakleti da sam čuo smijeh iz usta onoga čija usta nisam vidio. Bijeli ogrtač se nadimao, spuštao i dizao u ritmu pokreta usana, čega li? Govorio je. Možda sam nešto prečuo, ali sam sigurno čuo kada je izgovorio ovo: ”Šta to još ti, Mehmedalija, možeš vidjeti, a što nisi još vidio? Čemu taj još jedan pogled na svijet koga napuštaš, a na kome si se svega i svačega nagledao?”

U nemoći šta reći, pribojah se da će me šutnja poraziti, a ćefin ugušiti, prije nego što još jednom bacim pogled sa Vidikovca na moje Sarajevo.

Zahroptah. Čovjek iz sna, ili ko je već bio, u posljednji trentak je podigao ćefin s mog uzglavlja, da bi potom netragom nestao.

Zadahnuo me je svjež zrak.

Pridigoh se kako bi ga cijelom dušom udahnuo, a ćefin je kliznuo niz tijelo i otkrio me do pasa.

I bi, što je bilo.

Ljudski glasovi se uzrujaše poput pčelinjeg roja.

Osjetih kako je tabut zakratko zaplovio zrakom poput letećeg ćilima, da bi potom, naglo, svom težinom svog tereta, tresnuo od tle. Zatrese se i nebo u mojim očima. Ukrug, svijet se okrenu oko mene.

Tek odnekad, kad zemlja prestade podrhtavati i bol uminu u leđima, biće mi jasno kako sam dospio pod noge onih kojima sam bio iznad glava. I oni koji su me nosili, i oni koji me nisu nosili, bježali su glavom bez obzira. U paničnom trku, spoticali su se jedni od duge, padali, ustajali, pa ponovo bježali.

Bilo ih je i uzbrdo i nizbrdo.

Širom otvorenih očiju i širom otvorenih usta, bez ćefina na sebi, gol, kao od majke rođen, gledao sam tren one koji bježe niz brdo, tren one koji bježe uz brdo.

Pridigoh se i sjedoh na tabut koji je prevrnut ležao ispod mene. Ni tako mi ne bi potaman. Od radosti što sam živ, ustadoh. Uspravih se koliko sam bio dug. Da me nije bilo stid što sam takav kakav jesam, bez odjeće, zaigrao bih i zapjevao od radosti.

Ako ja već nisam igrao, jeste sve u meni i oko mene.

S Vidikovca, stotinu puta sam gledao na grad i nikada mi prije nije bio ljepši i draži. Gledao sam ga širom otvorenih očiju i usta i dušom upijao tu čistotu i ljepotu okupanu nurom. Pod školjkom Trebevića, na Miljacki vodi, sijao je poput bisera.

Ono što ne mogu objasniti ni sebi ni drugima, ali svo vrijeme dok sam se radovao životu, uživajući u pogledu na Sarajevo u kome mi je suđeno da još po suncu hodim, tabut je bio ispod mene.

Opipavao sam ga jagodicama prstiju, okretao i zagledao. Bio je od najbolje daske istesan!

Ne znam kako i otkud je tu dospio, ali u jedno sam sasvim siguran: san u smrti sam usnio u krevetu!

Možda znam i odgovor…

Nije li i krevet tabut na kome cijeli život ležimo i čekamo svoje nosače?

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2006-07-23

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden