|
Sjećam se sa ugodnom sjetom svoga profesora jezika iz gimnazijskih dana i njegovog profesionalnog recitovanja stihova iz poezije.
Jednom prilikom je bio toliko uživljen u ulogu da je ugazio u lavor sa spužvom punog vode. Ali, kao što rekoh, bio je profesionalac, samo je otresao mokrom nogom, ne prekidajući stihove a mi smo mogli crknuti od sputavanog smijeha jer nismo imali srca i hrabrosti grohotom se nasmijati pošto je stvarno lijepo i predano recitirao.
A tom prilikom su bili stihovi o bosanskom Marku Kraljeviću koji se zvao Bojičić Alija i zauvijek mi se urezaše u memoriju stihovi:
Bojičiću, bojiš li se koga,
Boga malo,
Cara nimalo,
A vezira ko dorata svoga…
Ne sjećam se da nam je ovaj dragi profesor pored izvrsne interpretacije skrenuo pažnju na još nešto veoma bitno i zanimljivo za ovoga nesumnjivo najvećeg bosanskog epskog junaka, silnijeg i hrabrijeg čak i od Marka Kraljevića što nam zorno pokazuju navedeni stihovi. Naime, ovaj gazija nađe vječno počivalište baš u Bugojnu, pod jednim starim nišanom koji se nalazi u Boračkom parku usred grada (sa zadnje strane kafića ”Luping”).
Pod teretom nekoliko stoljeća duboko je potonuo u zemlju, usljed čega se i nakrivio, ali prkosno i dostojanstveno stoji još uvijek uspravljeno ne pokleknuvši pod bremenom vijekova udruženih sa zaboravom, nebrigom i nehatom koji mu se poklanjaju.
A to je sramotno za sve nas Bugojance, da uz nas leži najveća legenda i to pod nišanom starim nekoliko stotina godina a mnogi to i ne znamo, i ne vodimo o njemu računa. Valjda će i ovaj tekst doprinijeti da se podsjetimo ovoga junaka te da mu uredimo i ogradimo mezar, postavimo ploču sa njegovim imenom uz čuvene stihove o ovom gaziji i s ponosom to pokazujemo svim posjetiocima, gostima, turistima, ali i da se o ovome uči u bugojanskim školama, te da se recituju ovi stihovi kao što je to bio slučaj nekada u našoj Gimnaziji.
Bugojno, 19.11.2005. g.
|