|
Mostarski slikari su obiljezheni tim intimnim pejzazhom, tim arhetipskim slikama koje zrache kao neiscrpno vrelo oblika, boja, atmosfere. U njima su sadrzhana uzbudjenja i potresi dushe, tradicijske predstave i simboli vjere, jezik i njegove metaforichke igre. Slikar, dakle, nosi to slikarsko bogatstvo kao dio vlastitog bic'a; on mu se neprestano obrac'a jer u njemu pronalazi sebe projiciranog u vremenu, odredjenog u prostoru.
Duhovna veza sa tim praslikama ispoljava se kao naglasheno osjec'anje za likovnu formu, za koherentan odnos koloristichkih masa, za lirsku atmosferu kompozicije. Koncept slike, dakle, podudara se sa izvodjachkim postupkom, sa individualnim izborom tehnike. U raznovrsnim slikarskim registrima prepoznajemo jedinstven duhovni obrazac, jedinstven imaginarni prostor sa razlichitim oblicima individualnog stila i rukopisa. Slikari, jednostavno, prepoznaju svoje duhovno podneblje kao shto slobodno biraju nachin njegovog predstavljanja; tj. ne odrichu se zajednichkog inspiracijskog vrela chak i kad tokove svoje stvaralachke energije usmjeravaju u razlichitim pravcima.
Zavichajna pripadnost mostarskih slikara i lokalno obiljezhje njihovih djela samo je formalna i tematska karakteristika tog likovnog kruga i ne podrazumijeva vrijednosne kvalifikacije i sudove. To, jednostavno, znachi da medju likovnim motivima nema hijerarhijskih razlika, da motiv ne prejudicira vrijednost njegovog likovnog predstavljanja, da je za slikara podjednako relevantan i lik prosjaka kao i lik cara. Slikar svoje imaginarno bogatstvo crpi iz natalozhenog iskustva prvobitnih slika, iz prizora koji su zauvijek fiksirani u njegovoj mashti i koji ne prestaju da opsjedaju njegovu svijest. Kad H. Tikvesha crta prizore i likove sa ushc'a Neretve ili iz porushenog Stoca, onda je nebitno gdje on zhivi – u Beogradu, Sarajevu ili u rodnim Shurmancima: njegov likovni bagazh chine zavichajni pejzazhi koji ga ne napushtaju ni u snu ni na javi; kao shto je on dio tog pejzazha, tako je pejzazh nerazdvojni dio njegovog umjetnichkog identiteta. Kad M. Kujachic' slika zavichajni kamenjar i oskudne seoske crkve, to je konstanta njegovog likovnog bic'a, bilo da zhivi u Parizu ili Mostaru. Kad M. Sefic' crta mostarsku charshiju, cvjetne aleje ili drvorede, to je izraz njegove intimne mitologije velichanja ljepote i trijumfa svjetlosti. Kad K. A. de Rivera slika prizore sa svoje terase, onda u prozrachnosti njegovih akvarela i igri svjetlosti osjec'amo miris zavichajnog podneblja i pitome prizore juga, ne pitajuc'i se za porijeklo slikara i detalje iz njegove biografije. Kad A. Ramic' slika stari most ili Pochitelj, suocheni smo sa prodornim slikarevim pogledom koji ispod povrshine vanjskog svijeta traga za duhovnim sushtinama materije, za arheologijom sjec'anja i sunchanim pejzazhima Hercegovine. Kad M. Soldo svoje apstraktne kompozicije predstavlja kao kompleksan vid chulnih senzacija i slojevitog iskustva, svijet koji pred nama ozhivljava nije lishen topline zavichajnog podneblja i ljepote kojom zrache prirodni oblici. Jednom rijechju, prvobitni motivi za svakog slikara su konstanta njegovog umjetnichkog stvaranja; sve ostalo je u funkciji slikarevog slobodnog izbora stila, postupka, rukopisa.
Svi Mostarci i svi putnici koji u Mostar svrac'aju znaju kako je neuhvatljiva bogata i blagotvorna svjetlost koja obasjava bashte, krovove, kaldrmu. Svi znaju kako se mijenjaju boje Neretve, chak u toku jednog dana; niko od putopisaca te pojave nije propustio da registruje, da im se divi, da u njima vidi chudo grada izlozhenog mirisima Mediterana i vjetrovima sa kontinenta. Mediteran otvara prostore svjetlosti i u talasima nanosi mirise mora; kontinent razbija oblake shaljuc'i buru i sjeverac, privlachi kishne oluje u svoje visine, a kad u tome ne uspije tada se nad Mostarom otvaraju nebesa i prolamaju oblaci. Nakon tih proloma, na nebu ponovo zavlada svjetlost, osvjezhena, obojena kao snoplje zraka koji bljeskaju u ogledalima Neretve. Grad tada izgleda kao nestvarna gradjevina koja lebdi u svjetlosti, odrzhavana nevidljivim koncima sna.
Mostarski slikari su tu svjetlost i te boje upijali pogledima chitavog zhivota: svjetlost i boja su za one najdarovitije bili izazov i upozorenje da se lijepe stvari dogadjaju samo jednom, da prolaznost stvari treba uhvatiti u trenutku, prije nego definitivno ishcheznu. Brzim isprekidanim pokretima, akvarelistichkom tehnikom neponovljivih poteza kistom. To su slikari koji svakodnevno osvajaju ljepotu, bore se da se taj privilegovani trenutak ne pretvori u banalni prizor i meteoroloshke podatke. Slikar, naime, traga za onim sushtinama koje dugo i pasivno pochivaju u mraku predmeta ili u bogatom pejzazhu i podneblju juzhnih krajeva, u mitologiji bilja. Charobnim potezom slikar izdvaja ljepotu iz njenog fizichkog i materijalnog kruga, iz materije koja se mijenja, raste i buja; ljepota je na granici Orfejevog pogleda upuc'enog Euridiki –zagonetna i neuhvatljiva. Slikari i pjesnici stavljaju na kocku chitav zhivot da crtezhom, bojom i rijechju oblikuju svoju viziju obasjanu ljepotom.
Na platnima hercegovachkih slikara zhivi grad Mostar, preobrazhen bezbrojnim pogledima, prelomljen kroz prizmu vizionara-pjesnika, slikara, neimara, osvijetljen svjetloshc'u i bojama nebeskog i zemaljskog porijekla. Kao shto Kami tvrdi da mediteranski grad Tipazu, u Alzhiru, u proljec'e naseljavaju bogovi, tako bi se i za Mostar moglo rec'i da se u nekim periodima godine pretvara u mitsko naselje u kome ozhivljavaju sva chuda i sve ljepote prirodnog i ljudskog djela – personificirani likovi vode, svjetlosti, vjetrova i oblaka. Mostar fascinira ukupnoshc'u svoje panorame i izrazitoshc'u svojih arhitektonskih detalja, skladnom vezom prirodnih oblika i urbanih cjelina, zhivopisnim izgledom svojih mahala i promishljenim rasporedom gradskih arterija. Jednom rijechju, Mostar se predstavlja kao dovrshena likovna kompozicija chiju pozadinu i okvir chine nebo i okolna brda. Slikarev zadatak je da izabere stajnu tachku i da vlastitom svjetloshc'u osvijetli segment te kozmichki zaokruzhene kompozicije.
Hercegovachki pejzazh je lishen agresivne monumentalnosti i tragova elementarnih potresa, ali sadrzhi ideju velichine, spoj kozmichkog i zemaljskog kao ozhivljeno lice mitoloshkih svjetova. Sve je istovremeno i zhivot i njegov mineralni prah, trajnost materijalnih oblika i njihova duhovna sushtina. Sunce i behar, kamenjar i rijechni tokovi, vjetrovi i mirisi – sve odjednom ozhivljava i traje uprkos smjeni godishnjih doba. Pejzazh je ovdje iskonska slika svijeta koju ne narushavaju ni pokreti prirode ni hod istorije, ni proizvoljna naoblachenja u kozmosu ni chovjekove osvajachke ambicije.
|