Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 196 (107 - nova serija)

Godina XXXI mart/ozhujak 2006.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Milena Preindlsberger-Mrazovic'
Gdje vode teku prema gore

Austrijska knjizhevnost

Putopis Gdje vode teku prema gore objavljen je kao feljton u Bosnische Post (Bosanska poshta) – organ za politiku i privredu, koji je izlazio u Sarajevu od 1884. – 1918. godine na njemachkom jeziku. Objavljen je pod naslovom Wo die Wasser aufwärts fliessen u brojevima od 31. jula i 1. i 2. avgusta 1911. godine. Donosimo ga u prijevodu prof. Enise Simic'.

O autorici Mileni Preindlsberger-Mrazovic' pisali smo opshirnije u Mostu broj 84 (173) april, 2004. str. 28-31.

Kod Chapljine ”mjesta chaplji” Neretva izlazi iz svojih klanaca koje je usijekla kroz hercegovachke stjenovite planine. Uzdrhtala zastaje, svikla na pobjede u svome toku, pred iznenadnom slobodom, kojoj je tezhila u teshkim borbama, pa kad joj iznenada nestanu njeni klanci nesigurno dodiruje svoje obale. Na jednoj prostranoj zaravni, ”Gabeli” lezhi sunchano zlato juga, okruzheno sivim kamenim masivom, koje kao da se iz iskonskih dubina penje u sivilo neba. Usamljene, jalove stijene, pusti, jedan na drugi naslagani, naborani, izjedeni blokovi krechnjaka, tvrdi, bijeli kameni front pun jama i nisha, koji se u kosim slojevima penju do usamljenih pustih iskomadanih zaravni planinskih vrhova. Sumorni krug zatvara pred nama na zapadu na krajnjem poprechnom bedemu Dinare visoko zgrbljena ”zhaba”. A iza nje osjetish more. Svojim dahom prolaze Gabelom i mirisi koji u proljec'e struje iz balzamichnog korjenja i cvijetova, koji izbijaju iz svih pukotina u krshu, mirisi koje ne poznaje siromashniji sjever. U zraku koji treperi od proljetnog sjeverca sve zuji i lebdi. Odmjeravajuc'i snagu, stoji moc'ni bjelorepi shtekavac izmedju srebreno svjetlec'ih jata revnih galebova. Patuljasti kormorani vrcaju uokolo poput crnih krizheva, kamenjarke leprshaju. Uz promukli krik plove divlje guske u pravcu domovine vjechnoga snijega a na pjeshchanim nanosima Neretve lovec'i stoje, prve sive chaplje.

Ono shto shkrta neljubaznost krashke prirode uskrac'uje svojim visinama krutim od djavoljeg trna, ovdje im lezhi pod nogama. U bogatoj raskoshi voda izvire odasvud. Stijena i voda: pojava koja je vezana samo za krshevite predjele. Odmah ispod Chapljine Neretva prima odjednom dvije rijeke: tajnoviti Trebizhat, koji katkad sasvim nestane sa zemljine povrshine, izranjajuc'i zatim ponovo iz njezhno omedjenih sjevernih krashkih brda pa se oklijevajuc'i shunja u puste ravne kamene doline, i Bregavu koja se strmo spushta iz juzhnih visina. Po obilju vode ove rijeke se ne vidi kratkoc'a njezinog toka. Iznad njenog ushc'a okruzhenog lovorom protezhe se jedna turska gradjevina, koju je vec' 1517, po tome prije chuvenoga mostarskog mosta, dao sagraditi Sandzhakbeg u Bosni, Mustajpasha. Hotanjsko brdo koje se ovdje uguralo je jedino hercegovachko stanishte planike (divlja maginja) koja je autohtona samo uz more. I kamenito korito Bregave pokazuje strogo mediteransku faunu i floru. Njene strane udomljuju velike kolonije bjeloglavog strvinara, i nekoliko parova rijetkog plemenitog sokola, koji su nekoc' doneseni sa Levanta do Brabanta – onaj specijalitet Dalmacije i Hercegovine, koji su begovi Stoca iz ponositog plemena Rizvanbegovic'a josh do nedavno dresirali za lov – a sa roga stijene visi karakteristichan morski grozd sa svojim koraljno crvenim bobicama.

Skupljajuc'i svu ovu vodu, umorna Neretva trazhi neki oslonac na sjevernom kraju dok ne dodje do kamenog masiva koji zatvara nizinu. Oko njega izvodi svoj posljednji zaokret. Gore lezhi mjesto Stara Gabela.

Mehmed Zaimovic': Vrijeme poslije vremena, 2003.

Mehmed Zaimovic': Vrijeme poslije vremena, 2003.

Kao nekada, i sada nadzire pejsazh po njoj nazvan, iako je promjenjena vremena na to vishe ne obavezuju. Jedan urusheni zid utvrde obuhvata u jednu grupu kuc'e slichne nenaseljenim, pokrivene kamenim plochama. One izgledaju kao da tu stoje od pamtivijeka, a samo propisana prozaichnost velike shkolske zgrade sa jarko crvenim krovom i zgrada stanice chine potrebne ustupke novom vremenu. Kao i nekada antichka vratolomna staza za tovarne zhivotinje mora sada i delta Neretve trazhec'i sebi put, savladati Gabelino – uzvishenje. Odozgor se tek vidi daje potez Chapljina – Gabela samo krac'a strana jednoga ogromnog, potpuno ravnog pravougaonika, u koji se na jugu strmo spushtaju moc'ne krashke ploche kosih ivica. Sjevernu duzhu stranu oblikuje kamena barikada Bregave, juzhnu chini bedem prema morskoj obali, na chijim se bochnim stranama ucrtava zheljeznichka pruga koja vodi od Gabele prema Dubrovniku i Boki. Na uzhoj strani suprotno toku Neretve odashilju krashki masivi sa oshtrice vrha stijene ”Ljutomir” jedan istureni greben pravo u sredinu nizine, nazvan Ostrovo. Sa njegove obje strane bljeskaju se dva jezera. Ona kod visokog vodostaja teku zajedno, kao shto se i tamo u svijetu ostrva Jadrana, izdizhu iz zemlje brda, tako se i hrbat Ostrova dizhe iz vode koja ga oplakuje u obliku potkovice. Ustvari jezersko podruchje prema vani u pravcu ravnice Gabele grli jedan shiroki pojas mochvara: grandiozan vodeni revir sa krasnim slikama vegetacije, koja u shpici ljeta ide do subtropske bujnosti u kojoj vlada, na nashim prostorima po svojoj mnogostrukosti jedinstven ptichiji svijet. Beskonachno isprepleten metezh vodenih tokova sjedinjuje se konachno u moc'noj rijeci Krupi, nasuprot Staroj Gabeli, sa Neretvom. Ovo misteriozno mochvarno-jezersko podruchje je Hutovo Blato, domovina u prastarim narodnim pjesmama opisane zlatokrile Hutve – ptichijeg kralja (Utva zlatokrila). Od ushc'a Neretve, ustvari od Gabele, odvojeno je Hutovo Blato jedva primjetnim uzvishenjem tla nazvanog Vishic'i, koje lezhi samo 4 metra nad morem.

Nakon snijegom obilnih zima deshava se ponekad, da jaka martovska promjena dovede iznenada do topljenja snjezhnih masa nakupljenih na visoravnima hercegovachkih Alpa. Prividno, one nestaju bestraga. Kruta i suha stijena je opet tu. Ipak dolje u Blatu i na rubovima Gabele otvaraju se tajni i otvoreni bezdani, ponori i bljuju chesto tako dugo ledeno hladne vodene mase, dok Neretva zajedno sa Blatom ne prekrije chitav pravougaonik do gore prema Neretvinim klancima, jednom jedinom neprekidnom jezerskom povrshinom. Visoki nasip ceste koji se protezhe od granichnog grada Metkovic'a do ushc'a Bregave prema Mostaru sa svoj im mnogim shirokim otvorima vodenih propusta, nadvio se kao tanka traka iznad pejsazha. Nigdje zelenog lista, ptice, koje plashljivo odlaze, samo voda, kamen i metalno sivo nebo iznad. Ipak se to ne vida previshe chesto, jer obichno kod visokog vodostaja, pliva slichno velikom listu na vodi i naselje Vishic'i. Jedno muslimansko seoce okupljeno oko dzhamije, pored koje u slikovitoj kuc'ici drazhesni, ozbiljna malena muslimanska djeca po uputama hodzhe stroga pogleda ponavljaju molitve na arapskom.

Planinski borovi glatke kore, stare topole i dudovo stablo razastrli debeli zaklon od ljetnjeg sunca, pod kojim se vitke, upola pokrivene muslimanke sa blistajuc'im nakitom na glavi, nechujno krec'u tamo amo izmedju kamenih kuc'a pokrivenih trskom. Jedna neprobojna zhivica od crvenih cvjetova kupine i grmlja shipka te vrijezha zloc'udnog Smilaxa shtite Vishic'e od svakog znatizheljnog pogleda. Shto se vishe proljec'e priblizhava utoliko se vishe iz dubina izdizhe bogata crna zemlja iz vode. Ona daje slatkasto mirisni duhan i crno taninom bogato vino. Na medjama ruzmarin, smokvina stabla, pistacije i Ailanthus.

I mozhda i mozhe biti da se za ovaj pejsazh misli daje Skilaksovo jezero ”See Skylax”! Stari su tachno poznavali prednosti ”Narona” kao jedinog vodenog toka Jadrana sa otvorenim ushc'em. Pored ovoga u obzir nisu dolazile rijeke kratkoga toka Drim i Bojana sa svojim jakim vodenim strujama. Po Neretvi su plovili josh starogrchki trgovci na udobnim jedrenjacima. ”Prije svih bijahu Grci” priznaju zamishljeni zhitelji Blata kao iz nekog mrachnog sjec'anja. Bogat komercijalni zhivot ovdje su probudili Rimljani. Jedna od njihovih cesta chak i sa izuzetnom odvazhnoshc'u vodi odavde dalje kroz velike klance Neretve, u koje se od tada tek josh samo zheljeznica ponovo usudila. U jednom chesto citiranom opisu obala Sredozemlja ”Scylacis Caryandensis periplus” iz vremena izmedju 400 i 310 godine p.h. stoji otprilike ovako: ”… ulaz u Naron nije uzak, jer do mjesta gdje se trguje, koje lezhi od mora 80 stadija uzvodno, mogu saobrac'ati galije sa tri vesla i teretni brodovi. Stanovnici su Manihejci, jedno ilirsko pleme. Dalje prema unutrashnjosti od trgovishta lezhi veliko jezero duzhine 120 stadija. Iz ovoga jezera istiche Naron… Ovo trgovishte je zapravo Narona u rushevinama blizu danashnjeg sela Vid u delti Neretve i shta bi drugo moglo biti jezero nego Gabela sa Blatom. Shta je inache moglo autora tako dojmiti, da nam o tome pricha nakon hiljade godina?!

To sa stadijima svakako nije tachno i mnogi trazhe ”See des Skylax” dublje u unutrashnjosti kod Mostara, gdje ga je ipak josh tezhe nac'i.

Bogata rimska trgovachka naselja svugdje su privlachila sva plemena Hercegovine, od starih Ilira do Slavena. Koliko dosezhe istorija, pricha o drskim piratima koji su dolazec'i niz Naron poduzimali svoje upada do Italije i Grchke. Njihovo najblizhe utochishte je bilo u klancu Neretve na jednoj strmenitoj padini prionuli grad u kamenu Pochitelj, preko puta luke Dretelj na Neretvi.

Sa ovim se dovodi u vezu utvrdjeni Lug u unutrashnjosti, kojeg su Rimljani koristec'i jedan lijepim zelenilom uokviren dio obale izmedju Chapljine i Gabele pomakli u Neretvu. Kao iz davno minulih epoha dozvan i ponovo se uzdizhuc'i, penje se iz zemlje castrum – utvrdjenje, mjestimichno do visine kata. Natpisi i pechat na cigli saopshtavaju, da su ovdje bile smjeshtene kohorte iz najudaljenijih dijelova rimskog carstva. Zheljeznica obilazi Mogorjelo u jednom tijesnom luku, tako da putnik mozhe vidjeti chitav logorski poligon sa propisno postavljenim prostorima za posadu i komandu, kao i shtale. Josh prije deceniju sve je lezhalo zatrpano debelim slojem humusa, na kojem je uspijevalo najbolje vino cijelog podruchja. Sluchajnost je dovela do otkric'a castruma, chiji je otkric'e takodjer bilo zasluga istrazhivacha rimske kulture u Bosni, uchenika sa Berdorf-a Dr. Karla Patsch-a. Mogorjelo je najbolje ochuvan rimski logor-stacionar koji je poznat i pobududjuje interesovanje cara Wilhelm-a u tolikoj mjeri, tako da je moguc'e da zhelji da ga razgleda nec'e josh dugo moc'i odolijevati. Mi se tome zhelimo barem nadati. Za jednu kolekciju fotografija Mogorjela car Wilhelm je uzvratio poklonom Salburg fabrike Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Ipak kako je na tako frekventnoj saobrac'ajnici smjeshten castrum mogao biti zaboravljen?! Istorichari svih vremena zdushno su nas ostavili u nejasnosti o dogadjajima u donjem toku Neretve i oblizhnjeg obalnog poteza, ma koliko god su se ovdje – govorec'i sa Moritz-om Hornes-om odmjeravale velike sile. U antichko vrijeme su to bile flote Cezara i Pompeja; u srednjem vijeku Djenova i Venecija; kasnije Turci, sa saveznichkim papsko-shpanskim venecijanskim oruzhanim snagama, i na kraju na pochetku proshloga stoljec'a ponovo Rusi i Francuzi. Kada je Austrija postala sretni nasljednik Republika Venecije i Raguze, pripao joj je tok Neretve do ushc'a koliko je bila plovna za parne brodove, dakle do Metkovic'a. Ali jedna turska carinska granica bijashe postavljena u Staroj Gabeli, koja se u srednjem vijeku nazivala Drijeva. Mjesto je bilo prije ovoga i venecijanska carinska postaja, odatle naziv ”Gabela”. Turci su mjesto nazvali Eski (Stara) Gabela. Oni su oborili Markovog lava iznad velike kapije i postavili se ovdje kao strazha protiv uvijek iznova nadiruc'ih sila zapada. Ovdje su htjeli drzhati granicu izmedju Evrope i Azije i zato su dali lokalitetu sa vishe naziva josh i oznaku ”polje vjere” – sede Islam. Pomorsko piratstvo su potukli veoma snazhno. U Gradu od kamena – Pochitelju ugnijezdilo se tursko ratnichko pleme ”Gavrana”, koje je kako narod pricha, ovdje doshlo preko Janok grada (gavran na madjarskom). Kao kapetani, dobitnici sultanovih lena , zavladali su chitavim okruzhenjem.

Mehmed Zaimovic': Vrijeme poslije vremena II, 2003.

Mehmed Zaimovic': Vrijeme poslije vremena II, 2003.

Trgovina sa primorja prema unutrashnjosti postepeno je opadala, jer Turci nisu voljeli ceste, koje su izvana ovdje vodile na njihovo podruchje. ”Chuvajte se takvih ugodnih cesta” vazhilo je, jer ”one c'e unishtiti vashe gradove…” Samo su josh jedrenjaci plovili dalje uzvodno do Neretve do vremena okupacije, upravo toliko dugo dok i posljednji izdanak ogromnih shuma, koje su nekad pokrivale kamenjar, nije bio oboren i izvezen. Nepravedno se uvijek zhali na Rimljane i Venecijance, da su ovdje unishtili shumu. Zar se ne sjec'aju i mladi od nashih savremenika, velikog shumskog fonda na sada oronulim lenima, na kojima se usljed nastajanja pashnjaka stijeshnjena chak i mladica drveta kljakasto saplic'e. Sadashnja oskudica drveta ostavlja nashoj generaciji da s mukom iskopava ostatke korijenja moc'nih hrastova koji se josh nadju izmedju kamenih blokova kod Chapljine.

Na mnogo prave romantike proslavljenog turskog perioda podsjec'aju i kule, kamene kule, koje posvuda uokolo stoje poput sive sablasti. Kvadratne osnove izvedene od kamenih blokova majstorski obradjenih od strane hercegovachkih majstora, penju se u mnoshtvu bezoblichja vishe spratova u visinu, sa cvijetnim granama ispod prozorskih otvora. Tu pored je niska gradjevina pogodnija za zhivljenje u mirnije dane a uokolo naravno zid. Divlje priche idu josh uvijek od usta do usta o nekadashnjim gospodarima tih kula, koje je narod jednako mrzio koliko im se i divio, bijahu neogranicheni zapovjednici svega onoga shto je lezhalo u dometu njihovoga deferdara (pushka damaskija). Jedna dobro ochuvana mala utvrda ove vrste, ona bega Bashagic'a, lezhi sa svim shto uz nju ide, pored po svojim borbama protiv Crnogoraca chuvenog katolichkog sela Drachevo, ”Dornenort”, na krajnjoj izbochini lanca stijena, koji Blato omedjava sa juga. Duboko dolje u podnozhju uzvishenja sa tvrdjavom upravo se ulijeva bogata vodom tamno zelena Krupa u zaljevu strmih strana obraslih brshljanom i prekrasnim tutivicama. Na jednoj stijeni koja ulazi u vodu stoji okrugla venecijanska strazharnica ”kulina”. Jedan pastir smjela pogleda koji se preziva Consul i sa svojim se kozama za opkladu vere po zidinama, pokazuje sa nama nejasnim zadovoljstvom na mali portal kroz koji su nekadashnji vlastodrshci bacali u Krupu nepozheljne osobe sa kamenom o vratu. Gradonachelnik Dracheva, Philip Schumann ili Suman, kako se potpisuje, vedar plavook, plave bradice vitka stasa i finih crta hercegovachke majke, chiji je predak nekoc' doshao preko mora, mozhda kao Maroder, zaostali vojnik iz vojske cara ridjobradog, potvrdjuje na neki nachin u zvanju vrshioca vlasti, ono shto Consul govori: i Krupa je ona rijeka o kojoj znaju u samom Stambolu i josh dalje u stranim zemljama, …

(наставак у сљедећем броју)

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zadnja stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2006-07-16

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden