|
Barakovic' je i zhivljenjem i djelom istinski pjesnik, zaveden rijechima, kao raskoshnim ljubavnicama, vjesht u ophodjenju, u igri, u komponovanju, iskivanju metafora i brojnih stilskih figura. To chini, kao kad dragulje za dragu odabira, ili do savrshenstva znalachki brusi dijamante, pa je njegova poezija Umivena i gizdava, za svako, sluhom obdareno, uho prijenja, u mozhdanoj kori se udomac'uje, u memoriji traje…
Zanat pisca je mimo svih znanih i neznanih zanata, pisac neprestano mora biti u procesu razmishljanja, dobro izuchiti artizam koji rijechima daje znachenja pjesnikovih misli, jer je potpuno (tumacheno po grafemama i artikulaciji) ista rijech u razlichitim kompozicijama visheznachna, chesto u suprotnosti (misaonoj i simbolichko-znachenjskom), pjesnik se igra i sve u igru svjetlosti, mraka i sjenki, smijeha, ravnodushnosti, suza, sumnji i straha pretache, u strast uoblichava. Meho Barakovic' njeguje moderan pjesnichki jezik, slobodnu formu, vitalne kompozicije, samosvojnih pjesnichkih figura, njemu i u hladnoj Shvedskoj, gdje je more samo za losose i razglednice ”metafore mirishu na more”, ali ono mediteransko, dubrovachko more! i, zaista, treba chestitati izdavachu ”Kujundzhic'” iz Lukavca za dobro odabrano djelo koje c'e svakako doprinijeti njegovom ugledu i izdavachkom renomeu.
Kamen i voda (ta dva vjechita simbola) u Barakovic'evoj poeziji su smisao zhivljenja i trajanja, neshto shto se neprestano obnavlja i stameno traje, pa i ljudi poprime te osobine, jer jedino tako i mogu opstati, kada vrijeme poludi, zlo se namnozhi, mrzhnja postane zakon, a prokleli ljudi se, zhedni krvi, u demone pretvore: ”Rano / u istinu prerano je Smrt doshla / da Te odvede iz Zhivota u predjele Tame… / Sada je sve Umuklo / i ostala je Praznina sa kojom se Zhivi / sa kojom mora da se Zhivi / i Traje…”
Glas, slovo, slog-rijech, ono je shto chini sveukupnu svjetsku knjizhevnost, a glas, zvuk, ton-muziku, ali umjetnik je taj koji od tog, svakom na raspolaganju, od Boga datog materijala, pravi umjetnost. Pa zar to, istinski, nije igra? Ta znamenja je Barakovic' veoma vjeshto, sa mnogo senzibiliteta, utkao u svoju poeziju i, tanano, izoshtrenog sluha, oslushkuje sopstvene rijechi (to samo rijetki mogu) da bi bio potpuno siguran, posve svjestan kakve mu poruke, znakove, signale ta poezija shalje iznutra, oslushkuje eho vlastitog bic'a, kako bi shto jasnije raspoznao odashiljache zvukova, tonova, glasova, jer oni dopiru iz najtananijih chula sopstvenosti, iz samog korijena, iz klice sopstva, a oni gromoglasni, koje odshilje opshtost, ne mijenjaju intimitet pjesnikovih chula, niti chulnost njegovih osjec'anja. No, ono shto se zbilo pred prenapregnutim ochima punim straha, iz kojih bol previre, ne mozhe da se potisne u potsvijest – u mozhdanu koru se nastanilo i traje, a pjesnik zheli da sva zla zaboravi, da zhivi novi zhivot, novi zhivot u novoj sredini, iako u Tudjini, ipak ljubavlju osmishljen: ”a On taj Sijedi chovjek / u svome Zanosu i svome Sljepilu / hoc'e da sagradi Grad / sasvim novi Grad / u svojoj poeziji / u svojoj utrobi da Grad sagradi…”
”Da starim / da mi osim kose sijedi i dusha / da c'u mozhda i umrijeti na sjeveru Evrope / u nekim shvedskim hladnoc'ama / u nedorechenim stihovima nenapisanih Pjesama / sve je moguc'e / … / Osim shto Starim / i shto mi se ochi lijepe za Beskraj / stalno prizheljkujem susret sa Smrc'u…” I pored veoma naglashenog optimizma, koji izvire iz ljubavi kojom se pjesnik nadahnjuje i hrani, u Barakovic'evoj poeziji prisutan je i strah od smrti! Strah da ne umre u tudjini, jer kolikogod gostoprimstvo iskazuje punog srca i nastoji da stvori najoptimalnije uslove za zhivot i omoguc'i, ne samo stvaraocima, vec' svakoj jedinki, svakoj lichnosti da se iskazhe svim svojim bic'em, moguc'nostima talenta i sposobnoshc'u kreativnosti, ipak je u tudjini tudje – oko srca ostaje ona izmaglica, hladnoc'a, ostaje zebnja, ne dozvoljavajuc'i da strah bude zaboravljen, ili bar u potsvijest potisnut, ne dopushta da se bol preboli, ili makar melemom ljubavi ublazhi, da se srce izvida i iz sjec'anja potisne sav onaj jad, uzhas, slike devetog kruga Danteovog pakla u Bosni osmishljene, koje, ne samo u pamc'enju, u svjesnom trajanju svijesti o svim prichinjenim zlima, mrzhnji najbrutalnije iskazanoj i bolu naneshenom, vec' i u vidu traje, u ochi se nastanilo i nikako razuman chovjek ne mozhe da za sve to postane slijep, da obnevidi, da mu amnezija mozak paralishe – kako pobjec'i od slika zvijeri koje kolju, siluju, pale i zlom se kao Bozhjom miloshc'u nasladjuju dok ih blagosilja patrijarh s imenom Sveca – te slike u ochnom vidu, u umu, u svijesti nastanjene traju, nemilosrdno grizu, ujedaju, mrve chovjekovo tijelo i duh melju, sve se raspada, u prah pretvara i sipi, kao kad iz greda, iz tavana, iz pauznica pradjedovske kuc'e, crvima izrovanih bezbrojnim kapilarnim tunelima sipa pada po tijestu pogache dok ga brizhna majka mijesi. U tim trenucima tishine, kada ochi zhele da se iza kapaka sakriju, chovjeka i njegov um u crvotochinu, u bic'e razdrte nutrine slike uzhasa vidjenog pretvore, i bash to tako i toliko zheljeno smirivanje, zhudnja za snom, za mirom, tezhnja da sve bude zaboravljeno – rasplamsa se, ne vidjeni, vec' dozhivljeni film uzhasa, u kojem je Mehov nevini narod stradao, kao shto zhar na zgarishtima domova, pepelom zatrpan, i najmanji povjetarac razgori, tako se, dok se zheli, ili makar sluti, miran pochinak, odmor od nepodnoshljivog tereta, pjesnikova svijest, opterec'ena vidjenim i prozhivljenim zlima, razbukti, u klupko pomamljenih zmija se uoblichi, nemir sjec'anja opsijeda chovjeka, kao daje vec' ljesh u mraku vlazhne rake, pa crvi doshli na gozbu – nemir traje, smiraj se i ne sluti – chovjekova svijest i savjest ne dozvoljavaju da zlo bude zaboravljeno.
Pjesnik zheli da prashta, da se od zla izlijechi, trazhi melem za neprebol rane: ”Vjeruj travama / ljekovitim i mirisnim Travama / Ono shto si ochima vidio / Ono shto su ti uradili samo zato shto si Chovjek… / Zakljuchano / u Bolu i Vidu sve je zakljuchano…” Ili: ”Sve shto zapishem / kao da je iz neke Tame doshlo / i sve lichi / i sve govori / o Tami iz koje je doshlo / a ne o nama / koji smo se Tamom hranili / i umivali…”
Pjesnik se ispovijeda: ”dugo zaista dugo sam / sav okrenut Smrti”. Da li je ta Barakovic'eva opsjednutost posljedica prozhivljenog tokom posljednje decenije dvadesetog stoljec'a, ili je to zbog boravka u tudjini, usamljenosti (mada usamljenost jake chini josh moc'nijima, a slabe slama), shto li? Zbog godina?! Ne bi smjelo biti (Mehu je tek shezdeseto ljeto, a ovom Mladic'u koji ispisuje ove redove o njegovoj poeziji Osam vishe!). Ne znam kako da to objasnim, tek pjesnik je istinski opsjednut smrc'u!? Ta kob provijava chitavom ovom (izuzetno dobrom) knjigom – u Barakovic'evu poeziju se nastanila i odomac'ila kao nevjesta u domu kojem je vec' dvoje djece rodila! I u takvim okolnostima ljubav se dogadja, zapravo radja, njeguje, jer chovjek, ali Chovjek i postoji da bi ljubavlju oplemenjivao, da bi ljubav darivao, da bi se ljubavlju hranio, jer jedino ljubav mozhe da bude istinski melem i za neprebol rane i jedino pravi lijek dushi umornoj od Mraka: ”Samo ti znash / Zashto bash Stockholm / i mali Trg pred tvojim ochima / Ova Chudesa / kojih je puna stara ljubavna chitanka / i nama se Dogadjaju / i mi u njima Sagorijevamo / Reci Ljubavi / da je josh jedno stockholmsko popodne / bilo Nestvarno / Nestvarno”. Ali, ranjeni, prestravljeni, u smrt zagledani pjesnik i kad njeguje ljubav, i kad je rasplamsava, i kad mu ljubav donosi dosanjavanu toplinu Mediterana ostaje da strahuje, da zebe, jer: ”Gospodja Jonsson / gospodja Elvira Jonsson / zapravo nishta ne zna o malom gradic'u na Jugu / dolje u Bosni / nishta ne zna o Trebinju / koji jedino Lichi na Mene”.
Pjesnik je zachudjen, zagledan u tamu minulih vremena, stravljen, nesiguran i u sadashnjem vremenu, jer tudjina i sa Toplim smjeshtajem, sa ljubavlju i pazhnjom, ipak je samo tudjina – ostaje da zjapi praznina izmedju pjesnika i otadzhbine, mozhda je bash to poriv, uzrok koji razbudjuje strah od smrti koja je neprestano prisutna, jer i smrt je u tudjini drugachija, iako si tamo dospio da bi pobjegao od smrti kojom su ti prijetile podivljale zvijeri, opchinjene strashc'u vreline uzkljuchale mrzhnje, zvijeri zaljubljene jedino u kamu, u vrisak djece, u plamen tudjih domova, u rushevine gradova, njihov je smijeh rez kame i grom granate, koje blagosiljaju demoni u crnim mantijama, vitlajuc'i krstovima od zmija i mrzhnje ispletenim.
Sve to ostaje u svijesti pjesnikovoj i ne mozhe da ga se oslobodi, a kako i bi poslije tolikog zla naneshenog njegovom neduzhnom narodu: ”Od Bola se oblikuje kroshnja / i u kasnim popodnevnim satima / kao na Neshto u tvojoj Krvi / Cvjeta”. Usamljenost i strah sve snazhnije ozhivljavaju neizvjesnost, tugu, zapravo, otvaraju neke, doskora nepoznate vrtloge u dushi pjesnikovoj. Tako malo treba da zakishi, da se bujica pokrene: ”u Bollnäsu kisha bez kucanja / ulazi u moju malu Pjesnichku usamljenost / i Razara me iznutra / i bez milosti / dodiruje Ranjiva Mjesta / tako da moja ljubichasta Bol / upravo u toj Kishi ima Smrtnog sagovornika”.
Pjesnik neprestano druguje sa strahom, sa njim je veoma intiman, osjec'a ga u vlastitom bic'u, u bilu, u beonjachama njegovim se nastanio – strah ga, kao sopstvena sjenka, neprestano prati, klija mu u malom mozgu, mozhdanom korom se kao raskoshnim plashtom zaogrc'e, strah je njegov ustrajni pratilac: ”Zhivim / zhivim na kashichicu / sa vrlo malo Kiseonika / i puno puno ljubichaste Neizvjesnosti / u kojoj i spavam / i iz koje se svakog jutra Budim / premoren / umoran od nerazumljivog Sna / i Straha”.
Kao i svaki istinski stvaralac i pjesnik je osobena lichnost, specifichno bic'e, po prirodi je optimista, human i zaljubljen, ljepotu dosanjava i grijehe prashta iako slike zla ostaju u podsvijesti da traju, da se bude i nemir donose, pjesnik i ptice oslobadja grijeha shto su svojim oshtrim krilima, u nestashlucima igre, nemilosrdno vazduh sjekle, ostavljajuc'i izmaglicu da ljubichasto krvari, dok pjesnik suncokrete zalijeva, jer laste c'e se iz toplih krajeva vratiti, da makar malo smijeha donesu, da u pjesniku snove mediteranske pokrenu, odnjeguju mlade i ponovo se toplini vrnu… I tako do beskonachnosti: kao voda, kao svjetlost, kao dani – u krug jedan sve se krec'e.
Svjestan charobne moc'i kruga, iako opsjednut strahom i smrc'u, ali i ljubavlju opchinjen, pjesnik zna da samo iskreno prijateljstvo lijechi, ili bar zaljec'uje neprebol rane, zato i savjetuje: ”Ostatak Vremena / kao i ostatak Zhivota / provedi / u trazhenju prijatelja / koji c'e zheljeti da o tvojoj Bolesti / znaju sve / znaju vishe / nego shto pishe na bolesnichkom / Kartonu”.
U Londonu, 30.5.2005.
|