|
Svi smo čuli za logore poput Manjače i Keraterma i stravične zločine koji su se tamo dogodili. Ali, nisam siguran da još uvijek svi znamo za postojanje koncentracionih logora smrti, poput Heliodroma u Mostaru, Dretelja, Gabele, zatvora u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Grudama… i kakvi stravični zločini su tamo počinjeni… 12 godina o tome traje velika i nepodnošljiva šutnja, bolje reći – zavjera šutnje. Kome to odgovara da se o logorima u Hercegovini govori samo kada se mora, pa i tada krajnje oprezno i uvijeno? Niko zbog toga nije odgovarao, niti jedan zločin u logorima nije procesuiran. Kakvu takvu nadu da će pravda, makar i sa velikim zakašnjenjem biti zadovoljena, nudi predstojeći haški proces šestorici političkih i vojnih lidera samoproglašene ”Herceg Bosne”. Odsustvo odlučnosti odgovornih da zločince izvedu pred lice pravde u Bosni i Hercegovini je nešto oko čega se svi trebamo zabrinuti. Hoće li, nakon svega, brojni odgovorni na takozvanim nižim nivoima odgovornosti, biti i dalje amnestirani od mogućeg krivičnog progona? Pomažu li im pri tome i same žrtve zločina koje se radije odlučuju na šutnju i zaborav, nego na glasnu i odlučnu akciju da se počinioci ratnih zločina identificiraju i kazne.
Preživjeli logoraši Mostara i Hercegovine, prvi put nakon rata, govore večeras o tome u Sarajevu. Knjigu Mostarca Ramiza Tire, ”Dretelj na vratima džehennema”, upravo zbog svega navedenog smatram velikim činom hrabrosti, ali i najžešći šamar politici nespremnoj da se suoči sa istinom i da se bori za nju. Dok sam danas putovao iz Mostara, stalno sam razmišljao o jednom te istom, pitanju: zašto se o strahotama Hercegovine tako malo zna? Knjige, poput ove, mogu se izbrojati na prste jedne ruke. O patnjama ljudi u dolini Neretve ne snimaju se filmovi, ne izdaju se knjige, a svako glasnije pominjanje činjenica, dočekuje se na nož i domaćih i stranih, nazovi dežurnih čuvara mira i obnove suživota. Nerijetko su među tim novokomponovanim ”mirotvorcima” i oni koji su do prije samo deset godina svim silama podržavali politiku etnički čistih prostora Mate Bobana i Gojka Šuška. Svako pominjanje ove teme dočekuje se floskulama tipa: ”gospodine, vi živite u prošlosti…”, ili – ”vi podižete tenzije”, ili – ”oslobodite se mržnje… zaboga” … itd.
Govorim o fenomenu velike šutnje i lakoće zaborava. Pa se često pitam: Hoće li naša šutnja vratiti ubijene i raseljene? Hoće li samo šutnja doprinijeti pomirenju među ljudima?
Ili nama zaista treba veliki, iskreni razgovor, javni dijalog, zasnovan na činjenicama i potrebi da dođemo do istine…
Suočeni smo sa svojevrsnim fenomenom da se o ratu oko Mostara i u Hercegovini, te ulozi Hrvatske vojske u tom obračunu sa interesnim teritorijem naše države, više čuje, govori i piše u Zagrebu, nego u Sarajevu i Mostaru. Svjedoci smo brojnih dokumentiranih svjedočenja, knjiga, monografija, javnih istupa… koji nastoje proniknuti u bit tog sukoba. Istina, veliki dio tih tekstova relativizira počinjeni zločin i agresiju. Ali, šta sprečava domaće političare i intelektualce da iznesu vlastite argumente i iskažu glasno svoj stav? Osim časnih pojedinaca, i tu traje velika tišina. U Hercegovini se branila Bosna, branila se država, i ne znam koliko je ljudi baš svjesno ovih činjenica. Sukobi u Hercegovini nisu bili samo produkt iracionalnih nesuglasica na nacionalnom planu, nego i posljedica jedne jasne politike koja je dijelila Bosnu i Hercegovinu tamo gdje je najtanja i najranjivija…
Mi dolazimo iz Mostara koji je i dan-danas, na mnogo načina, i žrtva i taoc ratnih i poratnih monstruoznih politika. Grad, na mnogo načina, živi u dva odvojena geta. Politički raskoli uvijek iznova hrane i podstiču nacionalne homogenizacije, na obje strane Neretve…
Agonija Mostara je sveprisutna. Mukotrpno i nedopustivo sporo, traje administrativno ujedinjenje, i to samo zato što nad tim procesom bdije OHR. A i ta adresa, nema baš puno razloga da bude zadovoljna mostarskim reformama…
Klasičan primjer zaborava, na koji se, izgleda, svi – i u Mostaru i u Sarajevu, polako navikavamo jeste godišnjica rušenja Starog mosta u Mostaru. S pravom obilježavamo datum pokolja u Srebrenici, masakr građana Sarajeva na Markalama, egzekuciju mladosti na tuzlanskoj ”Kapiji”…
Ali, niko – izuzev časnih izuzetaka, nije ustao javno i rekao ko i za čiji račun skriva činjenice o tome kako je i zašto srušen Stari most? Zašto niko još nije procesuiran zbog tog neusporedivog kulturocida, na koncu, i zbog štete koja je Mostar, državu i cijeli svijet, koštala milione dolara? Kada svi gradovi u svijetu slave 9. maj – Dan pobjede, iz Mostara nema vijesti o tome, jer zvaničnici na vlasti ne žele prisjećanje da je, upravo na taj dan, i nimalo slučajno baš tada – započela monstruozna agresija koja je uništila centar Hercegovine. Svjedoci ste najnovijeg skandala kada je slovačkom predsjedniku neki dan u Mostaru predstavnik lokalne vlasti, tokom obilaska Starog mosta, rekao ”da je most srušio rat”…
Dojam među građanima Mostara je i da Sarajevo nevoljko, ili u krajnjoj nuždi, govori o svemu ovome.
Pa se mnogi od nas pitaju: plaća li Mostar i Hercegovina, u debelom miru, istu cijenu koju smo plaćali u ratu? Za čiji račun?
Zbog svega, toplo preporučujem za čitanje knjigu Ramiza Tire, uvjeren da je ona dobar povod za veliki dijalog o našoj bliskoj prošlosti i, konačno, procesuiranje odgovornih za stradanja. Možda će upravo taj neophodni javni dijalog ohrabriti i druge mostarske i hercegovačke logoraše da svoje golgote spuste na papir i ukoriče.
Svaki logoraš je jedna tužna i neotvorena knjiga… Pomozimo im da one ugledaju svjetlo dana… Istina je najbolji lijek – možda gorak, ali pomaže…
Alija Behram, direktor RTV Mostar
|