|
Teško je biti podanik i strastvenik Mostara. Za ono što danas izgleda koliko-toliko normalno i snošljivo, plaćena je visoka cijena: proliveno dosta krvi, more suza i progutano sijaset gorkih knedli.
Ako smo u ratu izbljuvali svu svoju mržnju i gorčinu jedni na druge, ta mržnja, ipak nije tolika aždaha koliko Mostarci znaju biti veliki, pa da opet nastave svoja drugarstva i prijateljstva, svoja pobratimstva i kumstva. Da odbace surevnjivosti i okrenu se ljubavi, milosti. Da otvorenog srca i vedra duha gledaju na dolazeće dane i godine.
Ali, kako to postići u ovom euforično-potrošačkom načinu života i na bunjištu današnje, porno politike. Te su političke zađevice, u stvari, jedna igra bez granica u kojoj jedni hoće da gospodare, a drugi moraju da tegare, dok su i jedni i drugi samo sluge ove tekme u kojoj je čitav jedan narod, zapravo tri naroda samo publika, bez obzira na to za koju stranu navijaju, za ”našu“, ili ”njihovu“.
Vi, dobri i dragi čitaoci ne morate braniti poglede ovog pisara i hroničara. Ako bi se ovom temom bavio ozbiljnije i višeslojnije, on bi morao reći da je razlika između onoga što ljudi misle o sebi i uvjeravaju da su ”u pravu“ i onoga što čine – ogromna.
Naši ljudi nisu ni dobri ni zli, uzvišena niti niska bića, niti su samo svjetlost ni samo tama – oni su jednostavno Mostarci, Hercegovci, Bosanci, sa svim svojim vrlinama i mahanama.
Da bi neko zaista bio voljen i poštovan, potrebno je da podnese najveću žrtvu i da ode s ovoga svijeta. Josip Broz je otišao 4. maja ’80, ali mu i jutros na mostarskoj žili-kucavici, popularnoj Tržnici jedan starina-prodavač – kliče:
- ”Druže Tito, ti se nama vrati
- Sredi ovo, pa se opet vrati…“
Tile je sređivao dok je bio. Baš je bio!
Na drugoj, hajmo reći istočnoj strani grada, na staroj mostarskoj Tepi vaš je slovopisac zabilježio jednu drugu izreku:
- ”Onom ko je srušio Most –
- Dabogda mu nikad i niko
- Mostom ne došao!“
Ne, ne, ne! Takva krilatica ne uklapa se u okvir ovog Slova.
Dabogda nam došli svi osim onih koji su ubijali, palili i žarili, silovali, protjerivali…
Nobelovac Ivo Andrić reče da Mostar nije grad u koji se dolazi, već grad u kojem se – ostaje.
Zato, poslušajte Šantića: ostajte ovdje, sunce tuđeg neba…
Uostalom, ima i ona narodna: Nema raja bez rodnoga kraja – ni miline bez Hercegovine.
Na kraju, makar osjećali ispraznost ove priče i njenu providnost – ovaj pričalac vas pozdravlja čestitkom koju je, među desetinama i stotinama drugih dobio juče iz Norveške:
Sretna Nova, ..bem ti Staru!
|