|
Čim sam zavirio u biografiju znao sam da ću naići na pjesmu o stećku. A znao sam zato što nigdje nema toliko kamenih spavača kao u Stocu i okolici. Možda se i mala Adela igrala s drugom djecom oko stećaka, kao što sam to činio i ja kad bijah dječačićem u nekim drugim predjelima zemlje Bosne, koji preko stećaka opominju skamenjenom tišinom i rječito govore stamenim izgledom i stoljetnom samoćom. Dovoljno je razložiti padrobnije pjesmu Stećak, pa da sve bude jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora. Mlada pjesnikinja možda nije bila ni svjesna da je rečenom pjesmom sricala sudbinu svoju i svojih pjesama. Preko Stećka Adela govori o glasu kojim se mjeri povjerenje u vremenu i prostoru, dok stećku se ne smije prezirati znanje i pamćenje, jer je on ”daleki rođak” i ”đak”, koji kao da vječno uči od minulih sudbina onih što su prošli veliki ili maleni ”ispod zvijezda”. Bogatstvo je njegovo strpljenje. Na kraju se pjesnikinja pita stojeći nad stećkom:
”Smiješ li posumnjati u Sudnji dan,
smiješ li vjerovati da si rođen sam.”
To pitanje odavnina ostaje i sad zasad bez odgovora. Talijanski nobelovac Salvatore Quasimodo davno je pokušao odgovoriti na ovo temeljno pitanje koje muči pjesnikinju iz Stoca: Ognuno sta sole sotto ili sole (Svak stoji pod suncem sam) i brzo dođe večer i brzo dođe noć i brzo mine život k’o san. Živjeti ovdje, na nebeskoj galiji – zemlji, konkretno u Hercegovini, u domaji nije lako, ali je i sreća što se metamorfozom dolazi do iskona. Pjesnikinja je uglavnom zanesena i opijena ljepotom svoje Domovine i podaste je stvari nježnošću ne dodiruje dok korača svojim putom sudbine.
Početak je dobar. Nadam se da će pjesnikinja izići iz predjela gdje stećci samuju i zauvijek šute i reći ”ve molju ljubav svoju”, kako kaže Mak; što je dalje vidjela na svom putu. Adela nije više dijete i to se vidi po njezinim zrelim pjesmama, kojih je u zbirki nekoliko, a to, bezbeli, za početak nije malo. Ako se dan po jutru poznaje, onda je Adela kroz noć zasanjala i sad će u sunčanu, vedru ili kišovitu danu, možda poput francuskog pjesnika Prevera reći: kako je lijep ovaj dan, pa grmjelo, padalo, sijevalo ili sunce sijalo da kraja onoga dana kada ”prestaju gorčine” i kad ”valja nama preko rijeke” dosuđene mostom sudbine.
|