|
Antic' je imao preveliku energiju za jedan zhivot. Zato ga je bezdushno rasipao, na sve strane. U tome je nalazio zadovoljstvo i okrepu, iako znam da je skupa cijena takvog zhivljenja.
Mislim da je zhivio magnoveno, od trena i za tren. Za njega nije bilo prepreka. Ili ako ih je bilo, smatrao ih je motivskim predloshkom za pjesnichko nadahnuc'e. Prezent i futur kod njega su uvijek kucali istim bilom. Duhom je ukidao sve udaljenosti, prostorne i vremenske. Dovoljno je prochitali njegovu knjigu ”Mit o ptici” i uvjeriti se koliko je tajanstveno imanentno nashem bic'u. Ptica je sredishte toga tajanstva. Let njeno sushtastvo. Nebo vjechni izazov.
Mozhda se Antic'evo shvatanje vremena i zhivota poklapa sa Prustovim. I kod jednog i kod drugog osjec'a se potreba u traganju za vremenom, shto je ujedno i traganje za samim sobom. Dvije su stvari za bic'e nuzhne. Da se trenucima transferira vjechnost. Tako prisvojeno vrijeme postaje pobijedjeno vrijeme. Ptica kao simbol u Antic'evoj poeziji ima takvo oznachenje.
Pomenuli smo Antic'evu energiju, s razlogom. To se vidi po broju pjesnichkih djela koja su, sva bezmalo, nashla blisko utochishte kod brojnog chitateljstva. Posebno zbirka za djecu ”Plavi chuperak”, dozhivjevshi mnoga izdanja i nesuzdrzhane pohvale. Niko vrijeme zaljubljivanja nije tako vjerno i tako kristalisano docharao kao ovaj poeta. Zvukovi se skladno pretvaraju u posebnu omamu, a rijechi kao prenosioci subjekta, profilishu ono najljepshe shto se talasa u mladjahnom bic'u. To je ono stanje kad zhelja zhelju pretiche. Bash u tom preticanju zhive zanos i smisao. U zbirci ”Plavi chuperak” zhelja se preobrac'a u taj zanos. A mi znamo da je zanos najljepsha karika zhivota. Otuda tolika jagma mladezhi za ovim djelom.
Kad smo vec' kod djela ovog pisca, pomenimo ”Plavo nebo”, ”Koncert za 1001 bubanj”, ”Rozhdenstvo tvoje”, ”Nasmejani svet”, ”Boje i rechi”… Tu su i filmovi ”Doruchak sa djavolom”, ”Sveti pesak”, ”Shiroko je lishc'e”, ”Strashan lav” i drugi.
Brzhe od zhivota
Ovaj poeta nosio se mishlju da je i u ljubavi vishe davao nego shto je dobijao. Zhene su brzo osjetile da zanos nije dovoljan za brak. Da je to predigra, a za igru su potrebne realne stvari. Neka vrsta racija u svemu, pa i u osjec'anjima. Poeta se sa time nije mirio.
Raskidao brakove chim su zapali u krizu. I uvijek se novom snu predavao. I tako bi to trajalo, da nije doshla opaka bolest. Pa i nju je pjesnichki prihvatao. Kao neumitnost. A to je umio, ponekad i sa cinichkom opaskom. Iako je dijagnoza bila crna, nije prestajao da pishe. I da igra shah. Sa ljekarom koji ga je lijechio, trazhio je crne figure, koje su, govorio je, u dosluhu sa njegovom boleshc'u i sudbinom. Kad bi odnio pobjedu nad protivnikom, likovao je: Josh se ne spushta moja zastavica!
Majka Melanija dozhivjela je sinovljevu smrt. Za zhivota ga nije opominjala da umjerenije zhivi. Znala je za njegovu boemiju, rastave. Nikad ni rijechi prigovora. To je Antic' s ponosom isticao. To bi mu ponishtilo punoc'u zhivota. Kako je majci bilo u srcu, druga je stvar Utjeha joj je bila shto je iza njenog Mike ostalo shestoro djece.
Roditelji su bili uchitelji i stalni selidbenici: Mokrin, Kikinda, Panchevo. U Panchevo se porodica doselila 1941. godine. Tu prozhivjela tamne okupacijske dane. Tu je napisao i prve stihove, prvi se put zaljubio.
Poslije slijede gimnazijski dani, fakultet, rad u listu ”Panchevac” gdje je pored novinskih tekstova i uredjenja djechje strane pravio i strip, sa naslovom ”Bata iz Banata”. Poslije se na zhivotnoj traci smjenjuju razlichita zaduzhenja i obaveze. U Beogradu i u Novom Sadu, gdje je proveo punih trideset godina kao slobodni reporter ”Dnevnika”.
U njegovom bic'u bio je usadjen gen da se zhivi brzhe od zhivota, ne ispushtajuc'i iz vida same dubine zhivota, koje je u pjesnishtvu otkrio. Antic' se brzo od trauma oporavljao i pribrao. Poslije njih imao je vec'e nalete na stvaralachkom planu. Kad se njegova lichnost sagleda iz blizine, iz zhivotnog i stvaralachkog ugla, uochavamo da je tempo strasti prelazio u nagle fortisime, u intenzitet najjache vrste. To je moralo nac'i odraza i na njegovo zdravstveno stanje.
U trenucima njegove bolesti, kada je stvarnost bila odvec' maglovita, Antic' se osvrnuo, u posljednjim chasovima, na svoje vrijeme i njegove vrijednosti. To je bilo pri uruchenju jedne knjizhevne nagrade u Novom Sadu. Evo doslovno tih rijechi: ”Srec'an sam shto sam dobio pravo crveno priznanje. To je nagrada koja se dobija za chuvanje revolucije obrazom kao bombom, chashc'u kao pushkom, dostojanstvom, slobodom i pamec'u. Ima jedna revolucija u kojoj sam zhivio u toku rata i u posleratnim godinama. Ovo nashe danas je deo te revolucije. Chuvajte je.”
Kad je umirao rekao je da mu niko ne drzhi govor.
Tako je i bilo. Jedino u njegovom rodnom Mokrinu, na dan njegove smrti, odrzhali su pisci knjizhevno veche u chast preminulog pjesnika.
|