|
Kujundžijski zanat je bio odlično razvijen sve do kraja 19-og vijeka, a kujundžije su u gradu bili poštivani i smatrani za ugledne ljude, pa se često spominju kao sdvjedoci u Sidžilu mostarskog kadije 1632-1634. kao npr. Hadži-Osman zerger, Murat zerger, Ishak, Derviš, Ahmed…
Iako i danas u gradu postoje brojne zlatarnice i srebrnarnice, to je manje-više ovaj obrt prešao u rang trgovine, kao i brojni drugi zanati…
Kazazi (pozamenteri) su izrađivali gajtane, ukrasnu dugmad i različite ukrasne oprednete za odjeću i konjsku opremu. Mostarski kazazi su bili vrlo poznati po izradi krasnih plavih kita za fesove, pravljenih od svile, koje su padale preko vrata na leđa. Govorilo se da su te svilene kite tako čvrsto upletene da ih nije ni sablja mogla presjeći.2
Kazazi su u Mostaru imali svoju kazasku čaršiju, koju pominje i E. Čelebi 1664. godine, a ona se prostirala oko sahat-kule u Brankovcu.
Mutapčije su zanatlije što su izrađivali razne robe od kostrijeti, a najčešće vreće za žito i pokrovce (mutape). Prve mutapčije pominju se još 1565. u vakufnami Nesuh-age Vučjakovića, jer je tad ovaj dobrotvor podigao jednu radionicu za mutapčijski obrt.
Ćebedžije, proizvođači vunenih ćebadi, imali su sve do kraja 19-og vijeka stupe za valjanje ćebadi na utoku Radobolje, ali je i taj obrt, kao i brojni zanati Mostara, početkom 20-og vijeka nestao.
Bojadžije su se bavile bojenjem različitih tvrdih tkanina, radionice su imali uz ušće Radobolje i na samoj Neretvi.
Po tekstilnim zanatima u Mostaru su nastala prezimena: Terzić, Kazazić, Kazazović, Mutap, Mutapčić, Bojadžić, itd.
d) Građevinski obrti
Ovaj esnaf je u gradu bio prisutan i prije dolaska osmanske vlasti, mostarski građevinski majstori su uvijek bili poznati kao pravi znalci u svom poslu. Iako se svaki zanat ovog esnafa razlikovao međusobno, ipak se u njega skupa ubrajaju ovi zanati: dunđeri (zidari), taščije (klesari, ovdje su bili osobito poznati kao majstori za izradu ćeremide, krova od kamenih ploča za dućane i kuće), ćerahori (majstori za gradnju i opravku tvrđava i kula), dogramadžije (drvodjelci, stolari), sujoldžije (majstori za postavljanje vodovodnih cijevi, vodoinstalateri), itd.
Mostarski građevinari su ostavili za sobom izuzetna djela svog zanatskog majstorluka u današnjoj staroj gradskoj jezgri, ali i objekte iz kasnijeg, austrougarskog perioda. Jedan od najlepših ostataka tog umijeća je i nadaleko poznata kaldrma u obliku mozaika, koju su imale gotovo sve gradske avlije do kraja 19-og vijeka. I danas još poneka avlija u Cernici, na Luci i Carini ima prelijepo složenu kaldrmu, složenu od ploha različitih boja, ukrašenu cvijećem i zelenim raslinjem.
Domaći građevinski majstori su često od vlasti bili angažovani na popravkama tvrđava daleko od Mostara, u Bosanskom Novom, Tuzli, Zvorniku, Ljubuškom, itd.
Po ovom obrtu nastalo je npr. prezime Dundžerović.
e) Prehrambeni obrt
U Mostaru su od najstarijih vremena radili i brojne zanatlije iz prehrambene djelatnosti, a to su, prije svega, ekmekčije (pekari), mlinari, kasapi (mesari), slastičari (halvadžije), itd.
Pekara je oduvijek bilo, kao i danas, a taj je esnaf bio brojan i pod izričitom državnom kontrolom, kao i kasapi, jer su to glavni živežni proizvodi za stanovništvo. Ekmekčije su imali strogog tržnog nadzornika (muhtashiba), a on je pazio da se pekare strogo pridržavaju tačno uređenih sanitarnih propisa za taj obrt. U okviru takvog nadzora bile su i cijene hljeba i mesa, one su određivane od strane kadije u dogovoru sa pekarskim i mesarskim ustabašama.
Pekari su svoje radnje imali i u čaršiji i po mahalama, obično na prometnim mjestima, a svoj posao su obavljali obično noću, kad su se pravili hljebovi i somuni, tako da ih ujutro uvijek bude taze na tezgi.
U vrijeme ratnih pošasti i pekari i mesari, kao i mlinari bili su obavezni za vojsku proizvoditi hranu, za što su plaćani od državnih vlasti.
Početkom austrougarskog perioda, 1879. je u Mostaru bilo 22-ije ekmekčinice, u kojima se dnevno peklo po 7700 hljebova.3
U prehrambeni obrt spadaju i ugostitelji: kahvedžije (prvi po imenu poznat je neki Salih iz 1634. kojeg pominje Sidžil mostarskog kadije), bozadžije (proizvođači i prodavci osvježavajućeg napitka, boze) itd.
Po ovom obrtu u Mostaru su nastala prezimena: Ekmečić, Halvadžija, Bozalija, Kahvo, itd.
f) Umjetnički zanati
U ovom obrtu se izdvajaju mudželiti (knjigovesci), sjajni obrtnici koji su bili najcjenjeniji u Sarajevu – i danas na Baš-Čaršiji postoje dvije četvrti, Mudželiti Veliki i Mudželiti Mali – ali, i mostarski su bili vrlo poznati.
Prvi po imenu poznati knjigovezac bio je neki Ali-čelebija iz 1633. godine, a imao je svoju mudželithanu u Hadži-Balijinoj mahali.
|