|
I na našoj su političkoj sceni istjerivači razuma i ljubavi. S njima ćemo izgubiti identitet i porijeklo. I zemlju, popljuvanu, zgaženu i uniženu. Ove se slutnje množe kad god na tv. ekranima vidimo snimke o tragediji Srebrenice, ili inserte iz Gabele – pred skoro suđenje zapovjedniku tamošnjeg ustaškog koncentracionog logora Boki Previšiću.
Bože, šta su ljudi radili – ljudima!
A šta su ljudi! Gomile razuzdanih stvorova. Koristoljubivi, bezosjećajni, gnjili strvinari. Kad normalan čovjek gleda ovakve scene, čini se da su gmizavci plemenitiji od ljudi, da su ptice privrženije i odgovornije, a domaće životinje osjećajnije i umiljatije.
Zato, poštovani gospodine druže čitaoče, ne čudi se što i vaš izvještač otupjelih čula, danas, osjeća prazninu i gorčinu, nemoć i nijemost. On kao da više i nema emocija, kao da ne voli, kao da u grudima, umjesto srca, ima kamen. Rastočilo ga vrijeme i ove, poslijeratne godine koje dere u borbi da preživi vaš i njegov ”Most”.
I jutros su ga dočekali mokre ulice i olovno nebo koje iza svojih leđa krije neke pomahnitale vjetrove dolazeće zime. Možda je to neko novo iskušenje života, ili samo varka!
Svejedno, ruke su spremne da putove krše, da prepreke ruše.
Zato i ti vrli čitaoče, posebno čitaoče u dijaspori – ne daj se! U svoj izbjeglički život, unesi bar mrvu optimizma.
On nam je potreban kao hljeb i voda, kao zrak i svjetlost.
Tebi – kako javljaš – tamo tuđe jutro svanjiva, među tuđim fasadama oči otvaraš… onda niz tuđe avenije i magistrale ideš na posao gdje i sunce nije toplo kao naše, mostarsko, i gdje u harfi jeseni vjetar koncentrira neke davne, drage melodije.
Zato: voli i ljubi, nikog ne mrzi – i kada ti do pjesme nije, nauči srce da pjeva, ”kad misliš da sve se ruši, znat ćeš, sreća se krije samo u tvojoj duši”.
I javi se. Nama su u Mostaru draga vaša pisma – posebno ona gdje iz svakog retka izbija neka stara sjeta / ruka koja piše zaboravila gdje je tačka, gdje zapeta / i gdje su rečenice obične, ali rastegnute koliko je od izlaska sunca do kraja dana / dulje su od milje, dublje od okeana.
Mi smo raja iz Mostara…
|