Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 191 (102 - nova serija)

Godina XXX oktobar/listopad 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Lazar Manojlovic'
Stid me

I nakon deset godina, od kraja bosanskohercegovachkog vjersko-zvjerskog pokolja, nemam mira ni u javi ni u snu. Svuda susrec'em te ljudske aveti. I na ulici, i na novinskim stranicama i na tv kanalima. Josh shetaju. Josh su na slobodi. I tvorci politike zla i crnomantijashi, koji su to zlo javno blagoslovili. U ime Boga. Boga Marsa i Aresa. Jedna strana straha su ti, tu pored nas, nekadashnji chlanovi eskadrona smrti, a kontejnerski otpad. Druga strana su crnomantijashi, koji su drzhec'i Jevandjelje u jednoj ruci i bosiok u drugoj, blagosiljali ubice uz poklich:

– Bog chuva Srbe! Idemo na Brchko, na Srebrenicu, na… A gazili su i Jevandjelje, i oltar i vjeru. Odlichno su se uvezali, zvjeri, koji su chinili zvjerstva nad ljudima i ljudskim, i bozhiji izaslanici koji su to blagoslovili i blagosiljali.

Evo, petnaesta godina kako mi se vrti u mozgu slika paljanskog vjerinjaka, pandorine kutije, polpotovskih polja smrti, malajskog ludila, resantimana.

Petnaest godina iste stranke, koje su gurnule gradjane u smrt, i dalje vladaju, a boluju od shovinistichke groznice, stranachkog bjesnila i domac'eg ludila, a podrzhava ih rulja, kal. Kako zhivjeti u tom i takvom okruzhenju i pod ovim nebom?

Edvard Munch (1863–1944.): Krik, 1895.

Edvard Munch (1863–1944.): Krik, 1895.

A na sve to dodje dokumentarac o ”Shkorpionima”. Zvjeri, u ljudskom liku, lisheni i pameti i chasti, i svega shto je ljudsko. Ubijaju mladic'e iz bijesa i zabave. Na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, na monstrouzan nachin, u julu 1995. godine. Oduzimaju zhivote shestorici mladic'a, djece, Muslimana. Sve to u ime srpstva, vjere. I josh se uslikali za uspomenu i dugo sjec'anje. Trebao srpskim zvijerima dokumentarac o junashtvu na kraju 20. vijeka. Po nauchnoj odrednici to su mladic'i, a po ljudskom i roditeljskom shvatanju to su josh djeca koja nisu ni okusila zhivota, a odoshe iz zhivota. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija. A pjesnik, Milan Nenadic', 2002, kao da je ovaj film gledao, zapisa i ovo:


Od chega globus bezhi,
chega se kultura srami
time se ponose Srbi
i chude shto su sami.

Stid me shto te psihopate, poremec'ene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu.

Stid me shto, josh uvijek i nakon svega, mnoshtvo VELIKIH SRBA, i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zlochin svjetskih razmjera nachinjen u Srebrenici. I shto pokushavaju, taj KRVAVI SRPSKI CUNAMI, da porede i pravdaju sa drugim zlochinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u ochi i da ne pravdaju svoje zlo tudjim. Srbi, u tim brdima srebrenichkih zhrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i da, na tom besprimjernom istrebljenju jednog naroda, ostanu vjechno zamishljeni, jer i Srebrenica c'e ostati vjechni srpski holokaust.

I pucanj u jedno ljudsko bic'e je zlochin i kazhnjava se, jer to je pucanj u chovjechanstvo. Jer, svaka nasilna smrt umanjuje ljudski rod i chovjechanstvo uopshte.

Balkanski monstrumi. Paljanski zvjerinjak Crnomantijashi koji sve to blagosiljaju pod parolom: – Bog chuva Srbe!... Jadan im Bog i majka koja ih je rodila.

Stid me!

Uzimam ”Anatomiju ljudske destruktivnosti”, Eriha Froma, gdje lijepo pishe: ”(…) da je chovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjec'a intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i muchenju. (…)”. Da je ljudska agresija vishe ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno nasheg najblizheg rodjaka chimpanze, ljudsko bi drushtvo bilo prilichno miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmashuje agresiju chovjekovih zhivotinjskih predaka; chovjek je, suprotno od vec'ine zhivotinja, pravi ”ubojica”.

Tako kazhe svjestski nauchnik. A zakljuchak je da je chovjek gori od zhivotinja kada postane sam zhivotinja, kad postane destruktivan.

Otuda je i mogla da se rodi crnohumorna anegdota u Bosni i Hercegovini, 1992. godine: – Kad zhivotinja glumi chovjeka to je BASNA, a kad chovjek glumi zhivotinju to je BOSNA.

Stid me!

Kako su rijechi male u opisu zla. Velikog zla. Bosanskohercegovachkog, a u njoj Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko bic'e, opet mladic'i i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo je 64, medju kojima je 14 djece. Nikad kraja zhrtvama ljudskog zvjerinjaka.

Stid me!

A veliki srpski nauchnik i knjizhevnik, Milan Kashanin, ostavio je zapisane i ove redove: ”(…) Shto istorija duzhe traje i shto duzhe zhivim, sve vishe se divim onom shto chovek zna da stvori i sve vishe grozim onog shto ume on da pochini. Nikad chovek nije bio takav duh kao za moga zhivota i nikad takav zver. (…)”

Stid me!

Opet Desanka Maksimovic'. Krvava bajka. Zemlja seljaka. Brdoviti Balkan.

Stid me!

Deset godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici (11. jula 1995. – 11. jula 2005.). U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za ochi, a teshkoj za dushu. Zasijanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teshko zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.

Stid me!

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zadnja stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-12-29

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden