|
I tako smo, eto, stekli novog prijatelja koji je ulozhio veliki trud da, iz susjedne zemlje, donese svoja djela, svoje vidjenje stvarnosti oplemenjeno finom patinom proshlih vremena. Fakic'ev nemirni stvaralachki duh, naoko, zarobljen u Tutinu u tragichnim i burnim vremenima, zagledan u proshlost, istovremeno je svjestan ovog trenutka… Traganje i pogled u proshlost nije bijeg od stvarnosti vec' osoben put pronalazhenja mira i sklada u sebi i zhivotu kojim zhivi.
Mostar, grad ponosan na svoju proshlost, svjestan svoje civilizacijske i kulturne tradicije iz koje crpi snagu za sadashnji trenutak, mozhe dobro razumjeti Fakic'evu nostalgichnu inspiraciju proshloshc'u i etnoloshkim naslijedjem.
Fakic' nam sa sobom dovodi lica koja nam se chine chudesno poznatim. Stoga, valjda, shto su to slike obichnih ljudi, svakodnevnih stvari iz svakodnevnog zhivota.
Kroshnje starog drveta, okrnjeni sahan, kule s chijih se pendzhera vidi charshija, kaldrma koja pamti nebrojene korake, zurle chiji zvuk kao da chujemo iz daljine, ruke podignute u molitvi… sve je to dirljivo poznato i blisko. Tajanstvene, mistichne zhene u renesansnom ruhu odvlache nam misli u proshlost, a ipak to je dobro poznat sjetni pogled usamljene zhene. To nije zhena renesanse, to je, jednostavno, zhena na chijem licu vidimo tugu, radost, zhelju, zanos u molitvi, vidimo duboku emociju, ljudske osjec'aje.
Uvijek nam je drago i chini nam chast, ugostiti dobronamjerne ljude, a posebno one koji, slutimo, zhele biti prijatelji ove kuc'e i ovog grada. Zato Medzhidu Fakic'u zhelimo toplu dobrodoshlicu.
|