|
I tako smo, eto, stekli novog prijatelja koji je uložio veliki trud da, iz susjedne zemlje, donese svoja djela, svoje viđenje stvarnosti oplemenjeno finom patinom prošlih vremena. Fakićev nemirni stvaralački duh, naoko, zarobljen u Tutinu u tragičnim i burnim vremenima, zagledan u prošlost, istovremeno je svjestan ovog trenutka… Traganje i pogled u prošlost nije bijeg od stvarnosti već osoben put pronalaženja mira i sklada u sebi i životu kojim živi.
Mostar, grad ponosan na svoju prošlost, svjestan svoje civilizacijske i kulturne tradicije iz koje crpi snagu za sadašnji trenutak, može dobro razumjeti Fakićevu nostalgičnu inspiraciju prošlošću i etnološkim naslijeđem.
Fakić nam sa sobom dovodi lica koja nam se čine čudesno poznatim. Stoga, valjda, što su to slike običnih ljudi, svakodnevnih stvari iz svakodnevnog života.
Krošnje starog drveta, okrnjeni sahan, kule s čijih se pendžera vidi čaršija, kaldrma koja pamti nebrojene korake, zurle čiji zvuk kao da čujemo iz daljine, ruke podignute u molitvi… sve je to dirljivo poznato i blisko. Tajanstvene, mistične žene u renesansnom ruhu odvlače nam misli u prošlost, a ipak to je dobro poznat sjetni pogled usamljene žene. To nije žena renesanse, to je, jednostavno, žena na čijem licu vidimo tugu, radost, želju, zanos u molitvi, vidimo duboku emociju, ljudske osjećaje.
Uvijek nam je drago i čini nam čast, ugostiti dobronamjerne ljude, a posebno one koji, slutimo, žele biti prijatelji ove kuće i ovog grada. Zato Medžidu Fakiću želimo toplu dobrodošlicu.
|