|
Kada je, lanjskog proljeća dolazio u Mostar 94-godišnji Fazlija Alikalfić je bio sjetan, ali i srećan, ako ne presrećan da mu se pružila prilika da, možda posljednji put, vidi rodni grad. Zajedno smo obišli Kapetanovinu, Šemovac, Ogradu, Tikvinov sokak, Donju mahalu, gradilište Lučkog mosta i, nakon kahve u Pozorišnom restoranu, rastali se.
– Ako ne budem v’oma hasta, eto me dogodine na otvaranje Lučkog mosta kraj kojeg sam rođen.
Nije došao. U bilježnici vašeg mostopisca ostalo je ispisanih dvadesetak listića Fazlijinih misli i opservacija.
Uz ostalo, pričao je o glasovitom mostarskom gradonačelniku Mujagi Komadini. Blagodareći njemu, Mostar je i u najmračnijim vremenima znao da očuva svjetlost svoga duha i svoja znamenja. Bijaše čovjek koji je znao da odabere put humanosti, merhameta i sabura – što su osobine velikih umova i kojima je Mujaga osvojio mnoge ljude školovane na svjetskim univerzitetima, jednostavnom riječju narodnog mudraca.
Svakog dana, u podne, i pored obaveza prema porodici i trgovačkim poslovima Mujaga je predsjedavao Gradskim vijećem, kratko, poslovno i racionalno. Nisu mu, govorili su njegovi savremenici, bili ravni ni diplomate, niti konzuli ni veziri. U vrijeme Austrougarske monarhije uživao je poseban status, jer je caru i kralju mogao doći u svako vrijeme, bez najave. Ni jedan posao koristan za Mostar Mujaga nije započinjao sam, nego uvijek s Petrom Šantićem i Nikolom Smoljanom, potpredsjednicima mostarske Opštine. Ovaj trifolij nesebičan i nerazdvojan, kao složna braća ovog opjevanog grada, treba da služe za uzor slozi novih gradskih otaca i generacijama što dolaze… Srbi, Hrvati i Muslimani ovdje su se vazda lijepo pazili i ”slazili”. Tako je, o božićima Mujaga išao na čestitanja u Petra Šantića i Nikole Smoljana, a oni njemu o Bajramu uzvraćali…
Danas su, moj dobri i uspokojeni Fazlija odnosi u Mostaru posve, posve drukčiji. Trebalo bi potražiti savjet proročice Pitije pa da se sazna kako će Mostar dalje funkcionisati, ko će i kako vladati gradom. Što se tiče kadrovskog ustroja državnih službenika, izgleda da je ovdje (kao i u svemu drugom) na snazi prešutni dogovor bošnjačko-hrvatske koalicije, što je, u neku ruku, preslikavanje stanja u Republici Srpskoj.
Aktualni gradonačelnik, plemeniti, tihi čovjek i dobričina Ljubo Bešlić na velikom je iskušenju, iako dosta čini da ustroji grad koji bi bio po mjeri svih njegovih žitelja.
Ali, jalova je budućnost grada u kojem egzistiraju dva univerziteta (što bi bio apsurd i za grad petput veći od Mostara), zatim dva medicinska centra, čak, i dvije službe informacija; grad u kojem ne daju Veležu ni primirisati pod Bijeli Brijeg – na stadion gdje su Mostarci i Hercegovci, motikama i krasnama, zdušno kalili svoju ljubav prema Mostaru i njegovim ”rođenim”.
Gradu koji je uvršten na listu svjetske kulturne baštine, ne služi na čast da, na svečanosti prilikom otvaranja Lučkog mosta i prvoj godišnjici obnove Starog mosta, među desetak govornika ne bude ni jedan – Srbin. A govori se o ravnopravnosti i konstitutivnosti naroda.
Za mnoge, ova je fešta bila dobro organizovana, spektakularna, a za neke i skandalozna. Zvanični program je počeo i završio defileom Hrvatske glazbe ulicama grada. Da su barem rekli: gradske limene glazbe (koju je Mostar oduvijek imao) hajde – de.
Stoga nije za čuđenje što je nakon govorancija na ušću Radobolje i vatrometa jedan mostarski šeret, što u šali što u zbilji, dobacio:
– Doviđenja, do sljedećeg rušenja.
|