|
Vuk Krnjevic' bio je i ostao jedan od stubova modernog pjesnishtva na ovim prostorima (na prostorima one velike Jugoslavije) poslije Drugog velikog rata. On je danas i jedan od temeljnih znakova na razudjenoj poetskoj mapi Hercegovine. Osobenog je pjesnichkog dara i glasa, dubinske poetike, okrenut podjednako proshlim i sadashnjim vremenima, pripravan da ih duhovno povezhe pronalazec'i dublje dijahrone i univerzalne istine. Vishe od pedeset godina odan svom osobenom traganju, sublimiranju i izrazu, istrajava stameno i sigurno na putu svog trajnog poetskog opredjeljenja. Kolikogod bio opredijeljen za univerzalne poetske preokupacije i moderan izraz, za opshte teme, on nikada nije ”zaboravio” na svoju Hercegovinu. Uvjeren je da su mnoge hercegovachke teme opshte i univerzalne. Ta njegova poetska spona sa zemljom Hercegovom traje josh od daleke 1958. godine i evo sve do danas, u kontinuitetu. A na kraju tog kontinuiteta, kao pravi pechat valjanosti, evo ”Istochnika zahumskog”.
Ova poezija nije utilitarna, realistichka spona sa Hercegovinom, vec' misaono-emotivna komunikacija s njenom proshloshc'u i sadashnjoshc'u podignuta i postignuta na vishoj duhovnoj razini, razini trajnih istina i metafora.
Mozhe se rec'i da je Vuk Krnjevic' ovu poeziju gradio s namjeram i tezom da konstatuje zlo i smrt, da opomene na njihovo trajno prisustvo. Zlo se nazire u tragovima ljudskog zhivljenja na tim prostorima, od pradavnih vremena do danas. Dosljedno ga prati smrt. Ona provejava iz svega chega se pjesnik dotakne. Krnjevic' je tako chesto chita sa stec'aka. On i sebe smjeshta u znachenje stec'ka, poistovjec'uje se s njim e da bi jasnije prochitao znakove i razloge smrti. Smrt dakle, odzvanja sa stec'aka ali i iz jama, razrushenih domova, mostova, bogomolja, puteva. Smrt prebiva u vjetru, vatri, vodi. Javlja se otuda, utkiva u pjesnikove vizije, ideje, misli. Medjutim, Vuk Krnjevic' ovdje ne govori o smrti kao neminovnom fenomenu koji je, kao bozhji dar, sastavni dio chovjekovog zhivljenja i njegovog bic'a, dakle ne smrt nego usmrc'enje, nasilno oduzimanje chovjekovog zhivota, smrt ”chovjeka po chovjeku”. Taj fenomen usmrc'enja, tj. nasilne smrti, nije nikakva specifichnost Hercegovine ni prije ni danas. Nasilna smrt (usmrc'enje) oduvijek je pratila ljudski rod. Puna ju je geografija i pripovijest Biblije. Ali, chini se, ona je u Hercegovini, na tom dramatichnom prostoru, dakako malom, smrt iz vishe razloga bila zgusnutija, prisutnija, vidljivija. Jer, zbivali su se takvi dogadjaji u kojima se ona chesto javljala kao ishodishte. To muchi ovog pjesnika. Govorec'i o nasilnoj smrti, on ne govori o povodima i razlozima za nju jer su chesto iracionalni. Ali, on se bavi nachinima i ”alatkama” usmrc'enja, moguc'im uchiniocima usmrc'enja i drugim opshtim pitanjima. Pjesnik stoga, govori o nasilnoj smrti kao, nazhalost, neminovnosti. Pritom se ne zhesti, ne optuzhuje niti psuje ili preklinje. On opominje, boluje, jadikuje, pita se, zhali…
Dramatichan i slojevit zhivot koji u tom prostoru buja, ljudi dozhivljavaju na razlichite nachine i on, takodje na razlichite nachine, zaokuplja njihovu pazhnju. Vuk Krnjevic' se malo vishe opredijelio za ovaj ugao, za konstatovanje nasilja i zla, smrti. On nasilje vidi u samom chovjeku a ne u kakvoj vishoj sili ili usudu. Stoga on vjeruje u borbu, u chovjekovo opiranje prisilnim radnjama.
Kolo na nadgrobnicima, igrano za svoje blizhnje pokojnike, znak je i dokaz pobjede zhivota nad smrc'u, metafora chovjekove borbe za svoje opstojanje. Ochito da zavichajni ambijent, uprkos mnogim gorchinama, chovjek voli kao usud, sigurnije zhivi u njemu i lakshe pobjedjuje smrt.
Uprkos stalnoj prisutnosti zla i smrti, Vuk Krnjevic' ne dijeli Hercegovinu ni po nacionalnim, ni po socijalnim, ni po vjerskim ili bilo kojim drugim reperima, a ni po tome s koje strane zlo dolazi. On se njome bavi kao cjelinom (fizichkom i duhovnom), ostajuc'i uvijek zamishljen, ozhaloshc'en, zachudjen nad nezasluzhenim, nasilnim smrtima, nad usmrc'enim ljudskim stanishtima, bogomoljama, duhovnim i fizichkim mostovima i moralnim normama.
Knjigu chini petnaestak ciklusa (npr ”Slovo o Mostaru”, ”Pejzazhi mrtvih i zhivih”, ”Na groblju, na zelenom”, ”Umir krvi”) a tu su i ciklusi koji se dotichu raznih stratishta. Svaki ciklus je zaokruzhen sadrzhajem i formom, pa time i autentichan. Ali, pjesnik ih promishljenom poetikom uvezuje u mozaik koji podsjec'a na poemu. Tako su svi dijelovi knjiga, bilo da su u pitanju prozno-esejistichke cjeline, bilo chisto poetski tekstovi, vjeshto uklopljeni u ovu mapu zala i smrti, chinec'i uravnotezhenu cjelinu.
Knjiga je opremljena pogovorom Dragoljuba Jeknic'a koji se pokazao pravim tumachem Krnjevic'evih preokupacija (tematskih, sudbinskih, emotivnih) Hercegovinom, ali i vjeshtim tumachem njegove osobene i slojevite poetike.
|