|
 Ahmed Dzhuvic'-Dzhuvo slika bez pretenzija, ali sa strashc'u. On ustrepti kada vidi kako se ispod njegove ruke, dok vuche kistom, namochenim u vodenu boju, radjaju oblici, zgrudvani, sa emotivnim nabojima, ili razliveni u maglichaste forme lirskih treperenja. Sve to chini bez opterec'enja, kao da dan ugradjuje u njih formulirajuc'i njegov smisaoni reljef u onoj shirini i u onom aspektu putem kojega se uspostavlja dinamichki odnos izmedju samog chovjekovog trajanja i vremenskog protoka koji ima svoje dionice u odredjenim dnevnim dionicama. Akvarel je za njega mjera dnevnog prozhivljavanja, izdizanja iznad ravni indiferentnosti koju imenujemo terminom ”svakidashnjice” u kojoj danashnji dan potpuno nalikuje prethodnom, i najavljuje istu pustoshnost za sutra. On osjec'a damare dana svojim chulima, chulom vida prije svega, a zatim angazhira ili budi svoje unutarnje duhovne energije, transponira ih u emotivne naboje i lirska treperenja i tako liniju smjene dana i noc'i preobrazhava u neshto shto je znatno jache za njega samoga nego shto bi to bilo u prepushtanju onome shto je, opet, svedeno u krilaticu: ”Neka hladna voda nosi”.
|
Ahmed Dzhuvic'-Dzhuvo: Vodopad, akvarel
|
|
Ravninu zhivljenja on prevodi u ritmichke dionice dozhivljavanja. Mozhda bi se, za ovakav nachin preoblikovanja ”svakodnevlja” u dinamizam sopstvenog zhivljenja, moglo rec'i da Ahmed Dzhuvic'-Dzhuvo slika iz unutarnje potrebe, iz tezhnje da dokuchi neke dublje smislove u chovjekovoj egzistenciji u ovome svijetu, ili da prirodu uchini metaforom jedne vishe zhivotne osmishljenosti. Moguc'e je da se takvi impulsi kriju u nekim podsvjesnim tokovima njegovim, u otkrivanju neke iskonske potrebe chovjekove da chini vishe nego shto to zahtijevaju njegove animalne potrebe, pa ipak, osnovni poriv koji je uochljiv u njegovim akvarelima jeste chinjenica da on slika iz zadovoljstva! Zadovoljstvo nije kategorija koja u sebi sadrzhi jachu kumulaciju smisaonog, ali ako se to zadovoljstvo prevede u one aspekte u koje ga ovaj umjetnik prevodi – u emotivnu igru i lirsko treperenje, onda ono poprima svojevrsne odlike egzistencijalnog dinamizma. Iz toga slijedi druga karakteristika stvaranja Ahmeda Dzhuvic'a – Dzhuve: on stvaralachki chin prihvata kao igru, igru pred onim shto bi se moglo nazvati ”zhivotna posustalost” poput Askinog plesa pred vukom ili Sheherezadinih pricha. Iz ovakvog stava proistjeche i karakterologija njegovih akvarela, ali prije toga iznesimo josh jedan momenat koji se mozhe ishchitati u kontekstu njegovog likovnog akta.
Ma kojim se motivom bavio u svom stvaralachkom zanosu, ovaj umjetnik slika samo jednu temu – PROSTOR. Prostor je njegov usud: on ga je iskusio u dva vida – u vidu modeliranja prostora i u vidu igre sa njegovom slobodom. U aspekt modeliranja se ukljuchuje njegova profesionalna orijentacija arhitekte, kojom se pocheo baviti nakon okonchanih studija Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu 1960. godine i postao, kako je sam rekao u svojoj biografskoj skici, autor ”mnogih arhitektonskih projekata, uchesnik i dobitnik vishe od 30 konkursa u zemlji i inostranstvu”. Drugom aspektu, eto, pripadaju njegovi akvareli. Sloboda prostora u njegovom bezmjerju kongruira sa njegovom unutarnjom slobodom.
U radu na akvarelima nema podavanja bilo kakvim zadatostima, ono shto dospijeva do njegove svijesti preko razbudjenih chula, transponira se u likovnu formu, ta forma oslobadja iz sebe energiju koja se kondenzira u impuls, njemu se, bezrezervno, podaje ruka sa kistom i, ponovo, toj energiji daje oblik, oblik u kojem prostor nalazi svoje krajnje likovno ishodishte. Stoga Ahmed Dzhuvic'-Dzhuvo ne eksperimentira, ne propituje moguc'nosti govora akvarela, on se ne trudi niti da izuchava vec' utvrdjene tehnike, vezane za akvarel i iskushavane milenijima. Konfiguracija prostora, nastala demijurshkom snagom bozhanskih sila, koja se i manifestira kao sloboda prostora, i unutarnja sloboda stvaranja amalgamiraju se u jedinstven chin, u ono shto smo i nazvali IGROM. Ima u svemu tome i nechega nesvjesnog. Mozhda umjetnik, iako opsjednut impulsima stvaralachke igre, koja ga goni da stavi papir ispred sebe, uzme kichicu u ruke i zamochi njen vrh u vodeni rastvor boje, nema pune svijesti shto c'e uslijediti poslije. Uostalom, Igra ne bi bila ni potpuna kada se ne bi dao naslutiti i udio nesvjesnog u svemu tome, ali nesvjesno ne vodi ovog umjetnika do tzv. automatizma, prac'enja samo unutarnjih procesa, jer bi time bio dokinut prostor, izvorishte njegove inspiracije. Nesvjesno traje samo magnoveni trenutak, dok ne utisne prvu bojenu pjegu u bjelini papira, kada nju utisne, bude se asocijacije, asocijacije povezuju sve ono shto je dospjelo do njegovih chula, a potom i do svijesti. Pochinje se radjati slika, radost tvorachkog, uzbudjenje.
|
Ahmed Dzhuvic'-Dzhuvo: Dva krova, akvarel
|
|
A sada, da se vratimo karakterologiji kojom se odlikuje akvarel Ahmeda Dzhuvic'a-Dzhuve. Osnovna odlika ochituje se u prozrachnosti bojenog pigmenta kojom oblikuje svoju sliku. Ta prozrachnost poprima razlichite fakture. Ponekad je ona gotovo pastelna, da se ispod nje mozhe doslutiti i sama tekstura papira, ponekad se, pak, zgushnjava do neprozirnosti. To su prostorne formulacije koje se same od sebe namec'u. S druge strane, on, najcheshc'e, svoju sliku razrjeshava u naglashenim horizontalama, mada ima slika kada podizhe liniju horizontale do samog gornjeg ruba papira. Struktura bojene pjege se ponekad rastvara u neshto paperjasto, ali katkada poprima i grudvastu formu sa naglashenim rubovima. Ali, kako god boje nanspio na papir, on nastoji ochuvati im unutarnji intenzitet, tim intenzitetom olichava svoju unutarnju sloboda, slobodu da nachini odmak od neposredno vidjenog, ne trazhec'i, po svaku cijenu, onaj lokalni ton kojim bi atribuirao neki objekat na svojoj slici. Istovremeno, istiche i intenzitet sopstvenog dozhivljaja nekog prizora koji, naglasimo to, ne mora odgovarati stvarnoj strukturi vidjenog, on ga preformulira u zavisnosti od upravo te slobode dozhivljavanja prostora. Iskorishteni objekat na slici se ne namec'e svojom sopstvenom energijom, umjetnik ga usaglashava sa svojim dozhivljavanjem prostora. On, dakle, ne deskribira, iako jeste, u najdoslovnijem smislu, slikar-pejsazhista, na njegovim eksponatima nec'ete moc'i nac'i motiv prepoznatljiv iz prirode koji obitava u iskustvu posmatracha. Slika Ahmeda Dzhuvic'a-Dzhuve stoji u asocijativnom odnosu sa onim shto su njegova chula prihvatila iz realnog prostora kao svoju informaciju.
Sarajevo, 19.5.2005.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-22
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|