|
Utvrdivshi, bez mnogo problema, da te vecheri nema obaveza, general Mek je, kao i mnogo puta prije, Alfi ponudio da veche i noc' provedu zajedno.
– Ako nemash nishta protiv?
– Naravno da nemam – odvratila je ona, ne uspijevajuc'i, opet, iznenaditi samu sebe takvim odgovorom.
– Odgovara li ti da ljude poshaljem po tebe vecheras u osam.
– Da, u redu je.
U dogovoreno vrijeme, tri bijela vozila, s drsko uochljivim UN-oznakama, bila su pred Alfinim planinskim depadansom. Zimski mrak je bezdushno ujedao za lice, nos i ochi, dok je prelazila onih desetak klizavih koraka od ulaza u objekat do blindiranog vozila, dobro zagrijane unutrashnjosti, u kome je sjedio uniformisani vozach. Oshtar planinski vazduh, nije ostavljao ni malo prostora za eventualnu iluziju o tome da decembar mozhe biti drukchiji nego shto propisuje kalendar. Pa josh bosanski…
Bez problema su, po obichaju, proshli dva kontrolna punkta – jedan na padini na izlazu iz romanijske varoshi, a drugi, desetak kilometara dalje, na ulazu u Sarajevo.
Dvadeset minuta kasnije, konvoj od tri vozila – borna kola naprijed, blindirani dzhip u sredini i drugo borno vozilo pozadi – obreli su se pred kapijom rezidencije komande UN-snaga. Visoki, chvrsti armiranobetonski zid, gusti snopovi bodljikave zhice, bedem od vrec'a s pijeskom i napola smrznuti i poluisprepadani strazhari – bijashe samo dio uochljivog pejsazha, koji je, i usred noc'i, morao pasti u ochi u obilno osvijetljenom krajoliku. Predstavljalo je to, uz ostalo, i neophodnu protivmjeru za zashtitu od svakodnevnog i svakonoc'nog granatiranja, kojem je Sarajevo bilo zhestoko izlozheno. A u okviru kojeg je, pochesto, poneka granata znala zalutati i u ovaj dio grada, pa oprljiti i komandnu zgradu UN-snaga. Valjda zato shto su granate bile dokazano nepismene, pa nisu znale chitati, niti birati imena meta u koje su bile usmjerene?
Opushten, nauznak opruzhen na sofi, u koshulji i pantalonama, s kuc'nim papuchama na nogama, general Mek je slatkohrano dochekao Alfu.
Srdachno joj je prishao, pozdravio se intimno s njom, prethodno izvadivshi iz usta dopola popushenu kubu, predusretljivo joj pomagavshi da se raskomoti.
– Uh, al’ je vruc'e ovdje kod tebe – primijeti Alfa.
– Ah, shta c'esh, hani, svako od nas je sam sebi najvazhniji – uz osmijeh, topec'i se od zadovoljstva i vrativshi kubu u usta, odvrati general. – Chuo sam, uostalom, da se kod vas kazhe da je rat nekom rat, a nekom brat…
– Da, bash tako se kazhe – odgovori Alfa, sjedajuc'i na sofu.
– Jesi li, kao i obichno, za viski? – upita general, priblizhivshi se ovec'em sobnom shanku.
– Mozhe.
General Mek je polako, ne skrivajuc'i zadovoljstvo i radost, hodao po golemoj dnevnoj sobi svoje komandantske rezidencije. Ukusno, chak luksuzno namjeshtena, dobro zagrijana i raskalashno osvijetljena sa sijaset svjetiljki, postavljenih u uglovima, odavala je utisak smishljeno skrojene raskoshi i potpuno odudarala od spoljnog, pakleno ratnog stanja. Hermetichki odvojena od vanjskog svijeta i njegovog uzhasa, kao da su ta soba, sve u njoj, atmosfera, koja je stvarana, htjeli poruchiti kako vojnici iz svijeta – a pogotovo jedan drchni britanski general – nemaju namjeru da se pretjerano uzbudjuju, a kamoli zhrtvuju ili ishta rizikuju u ovoj balkanskoj klaonici.
Hoc'e se rec'i da su oni bili i te kako svjesni svoje uloge i zadac'e: doshli su ovamo da pomognu, ali nikako da stave glavu u torbu ili, daleko bilo, da uchine ishta vishe od onoga shto moraju i za shta su vishe nego dobro plac'eni.
Donosec'i joj chashu s viskijem, u kome se nemarno klatila kocka leda, general Mek se sage i ovlash poljubi Alfu u usta. Ona mu odgovori. Takodje ovlashno i na istu adresu.
Nedugo potom, uniformisani posilni je dogurao ovec'a kolica s vecherom. Na njima su bile brojne djakonije – od kavijara do fazana – koje su, od pochetka rata, na ovim prostorima bile jednostavno nezamislive, spadajuc'i u podruchje mislenih imenica, o kojima se niko odavno nije usudio ni razmishljati.
– Neka nas niko ne smeta! – naredio je general posilnom, kad je, poshto je servirao posluzhenje, odlazio.
– Jes, ser – odvrati vojnik i nechujno se udalji.
– Izvoli, posluzhi se – general ponudi Alfu, vadec'i iz usta kubu, koju ugasi u velikoj kristalnoj pepeljari i, onda, odluchi da se baci na posao.
I te kako se baci.
Na ovom mjestu, chitaocu treba ljubazno pruzhiti neka dodatna, krajnje korisna i neophodna objashnjenja.
Ono baci na posao, u ovom sluchaju ima vrlo shiroko znachenje i kompleksan smisao.
Prvi chin rechenog bacanja na posao, odnosio se na atak na ono shto je bilo na prebogatoj sofri. A shto je, uobichajenom rutiniranoshc'u i uslast, nestajalo u generalovim i Alfinim ustima – brzinom, obrnuto proporcionalnom nivou gladi, nemashtine, bijede i jada, koji je vladao na samo stotinjak metara od tog mjesta, u opkoljenom, razrushenom i izmuchenom Sarajevu. I, naravno, u najvec'em dijelu zemljice Bosne i Hercegovine, koju su general Mek i vojnici UN-a tako pazhljivo, planski, smishljeno i uz velike patnje s kavijarom i fazanima, pazili i chuvali.
Drugi chin bacanja na posao je, zapravo, bio medjuchin. Odigravao se u obliku utapanja u pazhljivo odabrano francusko vino tokom jela, a potom i uz konjak – takodje francuski – poslije njegovog okonchanja. Izmedju posezanja za pic'em, obilnog i temeljitog, odvijao se konvencionalni, dakle isprazni dijalog izmedju generala Meka i Alfe. Toliko isprazan da bi gledalac sa strane, da je kojim sluchajem (nevidljiv) tom chinu mogao prisustvovati, bez problema zakljuchio da je sve to, zapravo, zagrijavanje (predigra) za dramski vrhunac koji c'e uslijediti u trec'em chinu. Bash onako kako to nalazhu elementarna pravila svake dobre drame.
Konachno, trec'i chin. Osim opetovanja onoga u vezi sa chim general i Alfa nisu imali nikakvih dilema, ni medjusobnih tajni – a shto, josh od trenutka kad su sishli s drveta i krochili u pec'insku fazu evolucije, mushkarac i zhena nesebichno praktikuju i josh nesebichnije uprazhnjavaju – ovaj par dichnih potomaka onih stvorova shto su, jednog fatalnog dana, odluchili da sidju s grane, nije, faktichki, uradio nishta bitno novo ili novije, shto bi trebalo zanimati i pisca, a i chitaoca ovih redova. Dramski zaplet je ishao svojim uobichajenim tokom, s mozhda neshto vishe mashte, nego shto je uobichajeno, ali – s istim ciljem, odnosom snaga i ucheshc'em glavnih junaka.
Sve do trenutka u kome je general Mek doshao u priliku da obogati svoj leksichki fond, proshiri znanja i nauchi neshto novo o ovoj zemlji. Ili bar o nekim reprezentativnim primjercima njenih zhitelja, koji su odluchili da se zhrtvuju za opshtu, tachnije – naglasheno nacionalnu stvar.
Uz odgovarajuc'e prigusheno svjetlo – sasvim razumljivo: dramska atmosfera nuzhno podrazumijeva i tu vrstu efekata – i uz totalnu raskomoc'enost, koja je oznachila suvishnom ijednu krpicu na ljudskom tijelu, Alfa je, u jednom trenutku, u zharu borbe posegnula rukom niz generalov stomak, pa onda josh nizhe, da bi promuklo proshaputala:
– Oh, dusho!
U tom trenutku, njena ruka je vjeshto pronashla sadrzhaj, koji je, u magnovenju, general Mek, u brzopoteznom prevodjenju na svoj jezik, identifikovao kao dushu. I malo zbunjen rekao:
– Zar se to na vashem jeziku tako zove?
Alfa mu nije odgovorila. Niti je iz ruke ispushtala dushu. Onda se sagela i odluchila da se na malo drukchiji nachin vrlo direktno pozabavi dushom…
Za manje od dvije godine – a poshto se, u medjuvremenu, ono s dushom i njenom multidisciplinarnom, a obilnom Alfinom upotrebom redovno ponavljalo i bogato koristilo – general Mek je doshao do kraja svog mandata. Dva dana uochi odlaska, doshao je sa svojim nasljednikom da se zvanichno pozdravi s ljudima u Vladi. Vidio se i s Alfom, obec'avshi joj, diskretno, da c'e, prije definitivnog odlaska, josh jedno veche provesti zajedno.
Tri dana kasnije, chekajuc'i da je zovne, Alfa je okrenula poznati telefonski broj. Javio joj se nepoznati mushki (vojni) glas. I rekao joj da je general Mek josh prekjuche otishao. Zauvijek.
Bez pozdrava?
Da, s oproshtenjem, bez pozdrava.
Nepun mjesec kasnije, Alfa je pochela osjec'ati jutarnju muchninu, tegobe u stomaku, patila je od nesanice, brzo se umarala i znojila se.
Sva nastojanja da, preko nekih veza, telefonom dodje do generala Meka, ostala su bez uspjeha.
Samo joj je poshlo za rukom da sazna da se on i njegova dusha, negdje u Britaniji, intenzivno pripremaju za skori odlazak na novi zadatak – u UN-misiju u nemirnom i opasnom Istochnom Timoru.
|