|
Tu opet dolazimo do pitanja: kome trebaju novi sukobi? Naime, iako na ovom terenu postoje snage koje svoje političko opstojanje ne mogu zamisliti bez tenzija i prijetnje sukobom (to je zapravo i nezamislivo) svaki iole ozbiljan vojni analitičar, čak i najratnohuškačkije raspoložen, zna jednu istinu, a ta je da rata ne može biti dok su žive ove generacije koje se sjećaju svih metodologija i tehnologija uvlačenja u rat. To su generacije koje više nemaju iluzija o tome kako se ratom može išta promijeniti na bolje, a ratovati se ne može ako niste u stanju zavesti mase da se prihvate oružja. Ako autori i nisu izrijekom spominjali rat već SUKOBE, sama činjenica da se oni etiketiraju kao NOVI, upućuje na to da se ipak na neki način misli na sukobe u kojima bi se pucalo.
A ako ove generacije nisu za rat kome onda odgovaraju SUKOBI? To je zapravo pitanje koje nas dovodi do toga da predviđanja zapravo nisu puke futurističke vizije već scenariji, koji se prave u kuhinjama u kojima je glavni začin cianid. Zato, ma kako gladni bili, ma kako nam bilo teško, nemojmo prihvatiti besplatnu pomoć u jelu začinjenog cianidom, jer, barem toliko znamo, taj začin nužno vodi u smrt.
Pitanje uloge medija, pak, ovdje se nameće kao pitanje koje također treba podrobnije razmotriti. Naime, možemo razumjeti urednike novina i listova koji se nalaze na tržištu tj. njihovu potrebu da bombastičnim naslovima skreću pozornost potencijalnih čitatelja na zanimljive, intrigantne, senzacionalne sadržaje, ali ostaju tu otvorena dva pitanja: 1. zašto se mi palimo na takve naslove? i 2. imaju li pravo mediji na bilo koji način uznemiravati javnost, a za mene je zazivanje ratova i sukoba, naročito na naslovnicama i uznemiravanje javnosti i stavljanje u službu onih sila u društvu koje žive od rata i uvijek se bave ratnohuškačkim rabotama koje se ne mogu provesti bez medija.
|