|
Kad pogledash sa Crnog vrha
na ramenu ti spava smrt
k’o dijete zheni.
Iz noc'i je buduc'nost svjetlija;
tachno u ponoc' pogled na svijet je najjasniji.
Pala je noc'. Svanulo je mojoj poeziji.
Bez brata si i kad se pobratish sa svima;
ljubavi, robijo teshka na slobodi.
Ili je ovo opsjena ili java:
vrijeme nishandzhija na mitraljezu.
Jedino si svoga srca zatochenik,
jer, pjesma je suha pozlata dushe.
Niko me ne mozhe prisiliti
da priznam zhivotu da je lijep.
Bic'emo samo u sopstvenim ochima
ono shto jesmo.
|