|
I u ovom radu, kao i u chitavom Danilovom drushtvenom angazhovanju i politichkom djelovanju, prisutna je njemu svojstvena temeljitost, sagledavanje pojava u shirem drushtvenom i istorijskom kontekstu.
O ovom Danilovom djelu je vec' bilo govora. O njemu govore kompetentni recenzenti. O njemu mogu danas neuporedivo kompetentnije govoriti promotori akademik dr. Nikola Kovach i profesor dr Zdravko Grebo.
Zbog toga c'u, uz vec' recheno, pomenuti samo jedan detalj iz knjige u kome je rijech o socioloshko politichkoj analizi gdje se govori, citiram – ”o mentalitetu i nachinu ponashanja koje je stvorila charshija i koji traje duzhe od njenog trajanja”, o charshinliji kao tom produktu. U knjizi je recheno: ”U narodu i politichkoj terminologiji odomac'io se pojam charshinlija koji obiljezhava individuu uskih i egoistichkih pogleda, koja zakulisno radi i mnogo ne bira sredstva da bi doshla do nekog svog cilja”. To je onaj charshinlijski mentalitet koji se bavio shirenjem lazhnih glasina, ogovaranjem, sijanjem sumnji u ljude i sl., koji je time nadomjeshtao svoju uskost i ogranichenost, ostvarivao sebichnost i karijeristichke pretenzije.
Taj proizvod charshije izlazio je iz nje i osjec'ao se van nje. Stigao je i u svojevremenu, da tako kazhem, nashu ”politichku charshiju”. Charshinlija je uvijek bilo u izobilju. Takve smo imali i mi u svojim redovima. Ne bih rekao malobrojne. Bili su u onom eshalonu shic'ardzhija koji se politichki presvukao i prodao, izdali su ono u shta smo vjerovali i shto smo ostvarivali – a oni to nikad nisu iskreno chinili. Njihovo je vrijeme doshlo 1990. godine. I, nazhalost traje. I ko zna do kada.
U vremenu koje prozhivljavamo evo vishe od jedne decenije svjedoci smo koliko je danas aktuelan negativan tip charshinlije, koliko su se razmnozhili i uzeli maha, koliko je eksplozivno narastanje njihovog broja i snage, svega onoga losheg shto oni znache i chine. Oni su dio povampirenog ozhivljavanja nacionalnih charshija, dio primitivizma koga su donijeli nacionalizmi i koji plavi sve oblasti nasheg zhivota, dio su narastanja shic'ardzhijskog politikanstva, bogac'enja neposhtenjem i pljachkom.
A pravi dio charshije, onaj koji chuva zanate, sitne usluzhne djelatnosti, istrajava na pozitivnom duhu i tradiciji i muku muchi branec'i se od nasrtaja onih koji im otimaju duc'ane i poslovne prostore shto su ih s koljena na koljeno koristili, obnavljali i chuvali – oni su zhrtva pljachkashkog duha.
Nije teshko zamisliti shta bi Danilo morao dodati svojoj studiji o ovim godinama charshijanerskog harachenja, zloupotrebe i rushenja svega dobrog shto je kroz vijekove postojalo u charshiji, politichkog manipulisanja charshijom primitivne nacional-stranachke svrhe. Koliko bi u tom smislu znachila Danilova temeljitost, pronicljivost, istrazhivachki duh i objektivnost. Mozhemo samo pozheliti da neko u tom smislu nastavi Danilovu studiju.
Kad mi, Danilovi drugovi, govorimo o ovom, rekao sam isjechku njegovog svestranog angazhovanja, naviru sjec'anja o tom dragom drugu i dobrom chovjeku. O prvoborcu, hrabrom partizanu, mladom partizanskom pomoc'niku komandanta bataljona, ratnom omladinskom rukovodiocu koji je to nastavio biti poslije rata u oblasti, republici i Federaciji – u omladinskoj organizaciji zaista obljubljenom; o rukovodiocu u partijskim organima i u vrhu Saveza komunista BiH kao sekretar Izvrshnog komiteta, o narodnom poslaniku, o ambasadoru SFRJ u Nigeriji i Indiji. Nabrajanje funkcija govori o vrijednostima Danilovim, o vishestranosti, sposobnosti shto ih je posjedovao. Medjutim, ovo pobrajanje ne mozhe iskazati svu onu ljudskost koju je Danilo posjedovao. Funkcije su se mijenjale, ali Danilo nije. Ostajao je isti – skroman, pristupachan, pazhljiv u odnosima, pun razumijevanja za ljude, pogotovo one u nevolji prema kojima je chinjena nepravda. Odbojan prema birokratskim odnosima i devijacijama. Danila nije nigdje i ni u chemu mogla nagrizati birokratska hrdja. Poshtenje i chestitost, pravdoljubivost i pravednost, postojanost i dosljednost uvjerenjima komuniste i partizanskoj etici i moralu – takav je bio i takav je ostao u nashim sjec'anjima.
Imao sam srec'u da budem sa njim u cheshc'em kontaktu i na njegovoj posljednjoj duzhnosti pred penziju – dok je bio ambasador SFRJ u velikoj Indiji. Bio sam svjedok njegove uspjeshnosti u ovoj misiji. Bio sam svjedok koliko su ga domac'ini i diplomatske kolege cijenili i rado primali, sretali i slushali. Uz tako uspjeshno obavljan posao mi se u sjec'anje urezao i njegov ljudski odnos prema indijskoj posluzi u Ambasadi i rezidenciji. Za te siromashne ljude neobichna i vishe nego rijetka pazhnja. Oni su Danilu bili neizmjerno zahvalni – volili su ga. Jedan stari Indus, koji je promijenio i sluzhio vishe nashih ambasadora u Indiji, obozhavao je Danilovu pazhnju i nije prebolio Danilov odlazak. Umro je od tuge dan nakon Danilovog odlaska.
Treba sa zahvalnoshc'u pamtiti ljude koji su toliko uchinili i koji su bili takvi kakav je bio nash drug Danilo Bilanovic'.
(Rijech na predstavljanju knjige Danila Bilanovic'a 17.12.2004. u svechanom salonu Kantona Sarajevo)
|