|
 Za zhivota – ako tako uslovno govorimo, niko ne zna da li bila srec'na, ili je ona u sebi nosila onu stranu intimnog i duboko duhovnog zhivota koji se nikada ne mozhe upisati u jednu biografiju.
Zhivec'i sa svojim najblizhim – chesto u nesporazumu, ona je svojim djelom kazala o sebi mnogo toga koje se ne mozhe iskazati niti gestom, niti rijechima – ne postoji takva moc'na lingvistika koja bi bila dostatna.
I sada, kada pokushavamo uc'i u njeno vrijeme i njeno stanje, kada je bila u snazi svojih snovidjenja, nashi susreti bili su neuobichajeni. U tom ”obilju” nesvakidashnjih kazivanja i metafora koje prelaze granice logichnog i poznatog, ona je govorila svojim jezikom.
Jednom prilikom zamolio sam moga kolegu velikog slikara Franju Likara da podjemo do Sadete (on je tada pripremao i organizirao prvi monografiju naive u BiH). Ostao je iznenadjen ljepotom i originalnoshc'u, koja podrazumijeva prostor naivnog govora, koja na najbolji nachin razdvaja pojam diletantskog i oponashajuc'eg odnosa prema svijetu. I naravno, odmah je kandidirana u sami vrh bosansko-hercegovachke naivne umjetnosti.
Ako su ljudi imali srec'e i intelektualne radoznalosti da u rukama imaju monografiju pod naslovom ”Likovna pozornica Mostara”, koju je priredio marljivi gospodin Salko Sharic', mogli su vidjeti planetarnu sliku, na pochasnom mjestu – na samim koricama monografije. Slika je ostala bez naziva – ni to nije sluchajno. To je bila najozbiljnija i ujedno najvec'a satisfakcija jednom umjetniku – i to zheni.
Malo je umjetnika koji se mogu predstaviti na tako reprezentativan nachin. Ali sve to ostaje u marku nasheg kronichnog zaborava, potvrdjujuc'i mjeru nasheg poshtovanja i suosjec'ajnosti.
Sadeta nije gajila iluzije o nekakvoj umjetnichkoj satisfakciji ili koristi od onoga shto radi, a ako je neshto i trazhila, trazhila je od prijatelja koji su dobro znali za njene potrebe. Znala je govoriti onako za sebe – meni treba ”parishko modra” boja sa kojom bih mogla naslikati cijeli okean. U njenom svijetu, svijetu izmedju zhivota i snova prisutne su univerzalne vrijednosti duha. To su oni ”sretnici” koji stoje na iskonskim nogama izmedju stvarnog i metafizichkog, ali u stalnoj muci oko realizacije zheljenog. Samo snazhni duhom ostaju u vjechnoj samoizolaciji.
 |
|
 |
Sadeta Djikic': ”Knjiga zhivota” i ”Pakao i Raj” |
Trebalo je navesti bar dvije-tri slike dostatne da nas uvjere ali i da nas uvedu u stanje ”levitacije dushe” izmedju neba i zemlje, izmedju zhivota i smrti: slike ”Pakao i Raj”, ”Knjiga zhivota”, ”Slika bez naziva” su slike koje c'e duzhi vremenski period bit predmetom rasudjivanja, ne ovovremenskog raskalashnog nego rasudjivanjem nematerijalnom metafizichkom poetikom.
Sadeta je kao endemska rijetka vrsta ljudskog roda, istrgnuta iz vremena i prostora, van svakog estetskog i tehnoloshkog iskustva, ona je govorila jezikom arhaichnim i podsvjesnim shto je najljepshi i najpoetichniji dokument lichnosti.
Mostar, januar 2005.
|