|
&
Zaista se pitam čemu više razmišljati i govoriti o zajedništvu u zemlji koja to više i nije? A možda nikada i nije bila? Sve dok je moguće da bijeli papir (a i mi sa njime) možemo trpjeti nebuloze novovjekovnih i ovostranih antisemita, jahača apokalipse koji nam sada govore kako su Jevreji onomad maltene sami sebe u gasne komore gonili a ni pepela iza sebe nisu ostavili. I najgore je kada nas to sve podsjeća na onu strašnu priču iz rata kada je pijacu Markale u Sarajevu ”granatirala muslimanska a ne srpska ruka”. I najgore je kada antisemiti postaju pojedinci – ljudi iz tvog naroda. Moga naroda. E, jadni moj narode. I ja sa tobom. I sada se dečko ”pere” kako to nije napisao već kaže, samo citirao, navodno, navodno… No, da upitam i druge, jer ipak je ovaj moj narod još uvijek predvodnik ”samopranja” unutar sebe. Šta rade drugi? Koliko su spremni suprotstaviti se nebulozama u vlastitim redovima? Odgovor prepuštam njima. Njihov je narod.
&
Zaista se pitam čemu se više boriti za obrazovanje dostojno čovjeka u zemlji koja ima najviše fakultetskih diploma po glavi stanovnika u Svijetu uz apsurd da je ogroman, kažem ogroman, broj nepismenih stanovnika na ovako maloj površini? Jer, ne zaboravite da je najlakše manipulisati neznanju uobličenim narodom/narodima. Onaj ko zna i umije traži više a onaj ko ne zna bori se za goli život. Šta mislite koja je većina odnosno manjina ovdje kod nas u igri?
&
Zaista se pitam čemu sve ovo vodi`? Ovo je otvoreni esejistički oblik promišljanja jednog književnika, uz, ako to mogu reći (ovo je za dušmane – papke, kako mi to kažemo, jer u našoj nam dragoj domaji sve mogu oprostiti ali uspjeh nikako), i međunarodno priznatog rejtinga, čovjeka bogatog pisanog fonda (što knjiga, što članaka, što eseja, što…), ali čovjeka koji je uvijek shvatao da ide ”malen ispod zvijezda” noseći sopstvenu ”grbu” i idući nosom ne visoko u oblacima već dahom duboko po zemlji samo sa jednom željom:
Da ova zemlja i ovi ljudi, narodi i građani pokušaju shvatiti (a i on zajedno sa njima) da je pretpostavka individualnog dobra činiti opće dobro.
&
Dragi čitaoci, kolege književnici, novinari, političari naši nepresušni, majke, sestre i djeco, pokušajte jednom, samo jednom u toku dana misliti na opće. I raditi za opće. I kao što reče Henry James ”Dok ne pokušate, ne znate što ne možete učiniti.”
A može se mnogo, zaista mnogo. Samo da se hoće. A na ovim prostorima kao da je i nada umrla, iako posljednja. No, ne želim vjerovati da je tako nešto moguće u zemlji Andrića, Selimovića, Dizdara, Sidrana, Šopa, Tanovića, Hemona, Kebe, Gojera, Hajdarevića, i inih… A, opet sve govori i ide ka suprotnom. Još šansu imamo. Malo je vremena preostalo. Veoma malo. Zaista… Zaista malo..
Bugojno, Ano Domini 2005.
|