|
Uostalom, u poeziji Zharka Djurovic'a sve je u prepletu sna i jave, snova i snovidjenja, vjere i sumnje. Mjesta i vremena na malom prostoru susretaju se i sudaraju da bi istovremeno odrazili i chovjekovu shirinu, odnosno tjeskobu u vremenu koje je najcheshc'e u ovim pjesmama dato kao svevrijeme i koje, na odredjen nachin, karakterishe i chovjekovu sudbinu.
Evo jednog ilustrativnog odlomka iz pjesme ”Dok traje dan”:
Izmedju puteva dan kapu nakrivio.
Prikriva mashtom utvare i zamke.
Dan je mitski junak.
Sa pushkom. Sa shlemom. Evo ga.
Sastavlja kockice usnula horizonta.
Samosvojan i lep hoda zemljom predaka.
Chujesh li kako odzvanja andjeoski gong?
Djurovic'eva poezija ne dotiche do chitaoca u obliku koji bi asocirao na ravnomjeru, a josh manje mirnu rijeku; ona to chini u uzburkanim tokovima i talasima. Takva, u stanju je da zbuni chitaoca sklonom konvencionalnom i tradicionalnom kazivanju. Chak i da ga shokira. I to ne samo posve neobichnim (pa i ochekivanim) slikama, udaljenim i naizgled nepovezanim sintagmama i smjelim metaforama, nego i ritmom pjesme, njenom muzikalnoshc'u, napokon i idejom koja se dotle skrivala izmedju dva zagonetna i tek sada odgonetnuta stiha.
Vjerovatno je sve to predodredjeno pjesnikovom prirodom: njegovom nesputanom mashtom, sposobnoshc'u da snazhnom imaginacijom povezuje naizgled nespojivo, otvorenoshc'u za munjevitu asocijaciju, konachno gledanjem na sam zhivot kao na ”tren magnovenja”.
Ovaj klasik savremene crnogorske moderne poezije vec' vishe od pedeset godina ”primorava” stvari da igraju po pravilima njegove igre. Tjera pjesmu da preuzima ritam njegovog krvotoka, uchi druge (i sebe) da skidaju maske pred obmanama zhivota i smrti, poigrava se sa onim shto neko smatra tragichnim, a istovremeno u dubinama trazhi i nalazi onu istinsku nit chovjekove kobi, makar je ponekad prikrivao i gorkohumanim tonovima.
Da pjesnik ne zatvara ochi pred tamnim stranama zhivota i njegovim tegobama svjedochi i vec'i broj njegovih pjesama. Ali on ne zanemaruje ni onu drugu, ljepshu stranu svijeta. Pjeva o njoj primjereno svojoj poetici jer, kako sam kazhe u jednom nedavno objavljenom intervjuu. ”Teshko je definisati pojam ljepote”. A zatim nastavlja: ”Ona se ne iskazuje toliko izgledom koliko unutrashnjim znachenjem. Svija gnijezdo u chulnoj mapi, dijagramirajuc'i ono shto nam nedostaje, da bi mogli zamishljenom svijetu dati kristalisanu punoc'u. Ljepota je odsjaj te punoc'e. Poeziji su bliske sve definicije koje ljepotu iskazuju u ljudskom spektru.”
U krugu ovih i ovakvih pjesama dominiraju ljubavne pjesme i pjesme o zavichaju, prevashodno nostalgichne konotacije. U njima sretamo zhivu metaforu i razgranatu asocijaciju. Sve to zasluzhivalo bi vishe prostora nego shto je ovaj kratki zapis.
Chini mi se da je mnogi Djurovic'ev stih nastao na putovanju (i onima po svijetu (rjedje) i onima po sebi (najcheshc'e)). To putovanje po sebi i nije nishta drugo do izlazak, odnosno pokushaj izlaska iz sopstvene tjeskobe, do prostora gdje su ostale uspomene. Neka bitna svojstva Djurovic'eve poezije, koji se mogu smatrati stubovima njegovog pjesnichkog postupka, bic'e s pazhnjom istrazhivani od strane kritichara, jer nose u sebi artikulacijsku novinu u duboku znachenjsku posjedovanost.
Iako prevashodno pjesnik, Djurovic' se uspjeshno bavi i mnogim drugim zhanrovima knjizhevnog iskazivanja – kritikom, djechjom i satirichnom poezijom, prozom, memoaristikom, putopisom. Nedavno je izishla obimna i raznovrsna knjiga njegovih kritika, eseja, prisjec'anja i intervjua pod naslovom ”Vizure svjetova”. Knjigu je izdala Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, chiji je chlan, a povodom sedamdeset i pet godina njegovog zhivota.
…Od vremena koje sam pomenuo na pochetku ovog kazivanja proteklo je vishe od pet decenija. Zharko Djurovic' koji je bio pripadnik one nashe knjizhevne generacije s pochetka pedesetih godina, imao je, uprkos teshkom zhivotu, i vjere i energije i nadasve spisateljske strasti, da se na toj dugoj stazi ne samo odrzhi, nego da bude i jedan od njenih vrhova.
|