|
Dajuc'i chulno obiljezhje vishe rijechima koje oznachavaju nego gradivu koje opjesmljuje, Dzh. Jahic' ritualnom chistoc'om i osobitoshc'u slika intuira svaku rijech. Poezija je to ochishc'ena od ideja i ideologema, upuc'ena drugome, gdje bujaju misli, prshte slike, dishu drhtaji, dubine se nude, ne zanemarujuc'i pritom sigurnost lociranja u zavichaju ili regiji.
Pjesnik svoju leksiku poima arhaichno. Jahic'a c'e privuc'i svetost arhetipova i tajne zlokobnog posla koji zahtijeva zhrtvovanje, a potom svjedochenje chovjekovih tezhnji, bez mistichnih fraza iz Kur’ana, kojima se tako rado sluzhe neki drugi pjesnici. No slichnost je uspostavljena. Dzhevad Jahic', uvjeren u mudrost svojih ocheva, upire ispitivachke poglede u stvari pokrivene pechatom starine ne bi li se rodila misao koja c'e razrijeshiti strahovanja i skrb za dushe stradalih: zhivot je dala priroda i jedino ona ima pravo da ga uzme; ljepotu je dala priroda i jedino ona ima pravo da mu na nju ukazhe. Svaka amnezija, svako ignoriranje te ljepote i takva zhivota je sankcioniranje ubojstva ljepote, esteticid, grijeh je koji vapi odgovornost pred licem Bozhijim. Njegovo svjetlo kao da nas prati, hoc'e rec'i pjesnik, i onda kada u tajnim odajama nashe lunatichke prirode spremamo zavjeru okultnih slika.
S mnogo rafinmana i elegancije Jahic' pokushava iscrtati vlastitu kruzhnicu povijesti strasti upinjuc'i se da zadobije shto shiri uvid u ceremonijal tijela (chulnoga), chime je potiskivao misao i sadrzhaj rigoroznoshc'u duha.
U svom posvemashnjem troshenju jezik je hranjen uzhivao gotovo do rasprsnuc'a. U rasapu jezika i unutar njegovih materijalnih supstanci ustanovljavao se podtekst (fonoloshki i gramatichki nivo) koji c'e podastrijeti skrivenu semantiku i naglasiti prirodnost onog vec' poznatog jahic'evskog ”erotskog sherbeta”.
Jahic', koji do sada nikad nije bio komercijalan niti utilitaran, odjednom stvara multiplikate s vishe naracije i gotovo iz svega: ljubavi i seksa, rijeka, vlasti; uz ekstatichno pozitivnu viziju duhovne i fizichke ljubavi ne bi li na taj nachin ponovo uspostavio harmoniju razorene lichnosti. On sam pokushava arbitrirati izmedju ove dvije datosti, u chemu teshko uspijeva, ali ostaje dosljedni ritualist.
Takav pristup podsjec'a jednim svojim dijelom na psihodelichno, na onaj kult mladosti koji Jahic' sad revalorizira stvarajuc'i nikad monotone multiplikate. Osjetit c'ete komunikaciju koja protjeche, koja je uspostavljena, koja tezhi totalitetu i nije prolazna i nije ponovljiva. U tome je Dzhevad Jahic' mladic'ki umiven, gotovo nenadmashan.
I dok se danas mnogi trse kako bi raslojenost subjekta ponovo definirali, u Dzhevada Jahic'a to je samopotraga ili bolje recheno njim samim: njegova je to datost. To je, ustvari, hodanje u krug i nalazhenje stjecishta prave rijechi. Prije svega, vidljivo je njegovo uvazhavanje ritma i muzike. Takva pojachana svijest za auditivnim, vizuelnim i olfaktivnim percepcije teksta chesto nije prisutna kod drugih autora jer je iziskivala odredjeno umijec'e od vec'ine je odbachena kao suvishna impregniranost teksta, kao sprega i sapetost. Ipak, ta stroga forma, imanentna za lirske zapise, kao shto je ova zbirka, nije za Dzhevada pravilo vec' svojevrsni artizam, jer su ostale pjesme pisane besjedovnim stihom.
I u ovoj knjizi, kao u prethodne tri, sachuvana je bipolarnost. To je knjiga sa dva srca: na jednoj strani jasno vidljive zvukovne mede koje po rasporedu akcenata nisu potpuno sukladne, a zashto bi i bio kad pjesnik nema svoj stihotvorni uzor koji bi nasljedovao, osim u nekim iskricama kad, bez epigonstva, nalikuje ranom Andric'u iz Nemira i Ex Ponta, te ritmom i versom iz Makova Spavacha. Ochito, Jahic' dobrim sluhom otkriva zvukovnu ustrojenost i akcentski pristup. To je shvac'anje njegove sve strozhije odredjenosti. Radi se o generacijskom komformizmu i grchevitoj potrazi za shto izdashnijim smislom.
Dakle, osim idilichne prirode, u mnogim pjesmama i zapisima, druge opazhajne i duhovne sredine, koje su uzdrmale nash nachin zhivljenja i mi ga sada moramo preispitati – i zhivot i sliku o sebi. U tome nam pomazhe Jahic'ev preokret, kao i vec'a srodnost sa lichnom sudbinom. Pritom Dzhevad Jahic' nije u svom tijelu zatochen, on je u prirodi ili u gradu – skrita memorija. S rijechima iz govornog jezika on postizhe rijetku izravnost u kojoj predmet dozhivljaja nikad nec'e zaostajati za dozhivljajem. Njegov je poklich: shto dalje od dekoracije!
Jahic' je svjestan da upravo jednostavan jezik zahtijeva striktnu organizaciju – pogreshna rijech, suvishan izraz, usmrc'uje pjesmu. Ukratko, Jahic' ne vjezhba s jezikom, on nije pjesnik nachina, nego predmeta, negdje izmedju osmijeha i cereka, izmedju tuge i nostalgije. Zato je ovo knjiga sa dva srca.
Kao shto vidimo iz datiranih notacija, on je ove lirske zapise ustrajno zapisivao. Ne samo da je dan, ili, pak, doba dana, vec' je i sat bitan kad je neshto zapisano. Oknjizhio je, vjerujemo, samo ono shto kao knjizhevnina mozhe opstati kao prepoznatljivo feniranje svakodnevnog, gdje je sve dorecheno, sve shto se nudi opojnoshc'u trenutachnog smisla.
Zasad nepravedno i premalo poznat chitalachkoj publici, shto i nec'e biti chudno, buduc'i da pjesnici mogu i dobrano ostarjeti prije nego shto se knjizhevni znalci potrude i posvijetle izabrane. Chitaoci c'e odluchiti, ako uopc'e uspiju pratiti ubrzanu produkciju ovog pjesnika, radi li se to o visokom pjesnichkom standardu, ili o samodopadnoj pjesnichkoj pjenici od kvasca od kojeg c'e biti ispechen hljeb.
Sarajevo, 27.5.2004.
|