Most - Index
Most - Pretplata
Ayse Arkun: Mrtva priroda [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 181 (92 - nova serija)

Godina XXIX decembar/prosinac 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Risto Chalija
Velikan i dobrotvor Sergije

In memoriam: Sergije Lukach (1920–2004.)

Dragi druzhe i prijatelju, evo nas da Te ispratimo, nadamo se, u neki bolji i srec'niji svijet. O ovakvim skupovima i isprac'ajima, kao i o svemu ostalom imao si svoje mishljenje. Trudimo se da ga poshtujemo.

Poshtovani prijatelji, ovih dana su svi mediji javili da je iznenada preminuo poznati novinar, sportista i profesor. Zabiljezheno je i kad je rodjen, shta je studirao i kad je i na chemu doktorirao. Niko ne javlja da je umro veliki chovjek i humanista. Mozhda je to i razumljivo, jer nash Sergije je pored onog javnog i manje-vishe poznatog, imao i jedan drugi, za shiri krug poznanika, skoro nepoznat zhivot. Rado se druzhio sa izbjeglicama, pogotovo sa Mostarcima. I ne samo druzhio, nego im pomagao i bodrio ih da istraju u ovom zlu vremenu.

Na jednoj od svakodnevnih shetnji, upoznao je invalida iz Bosne u invalidskim kolicima. Vremenom, preuzeo je brigu o njegovom lijechenju, a mi – njegovi bliski prijatelji i saradnici – ubrzo saznajemo da Sergije brine i o njegovoj porodici, ali o tome ne pricha.

Za neke od njegovih tajni znali smo samo mi koji smo radili u St. George-u, i uchili od nasheg cijenjenog Serdje. Njegove svakodnevne dolaske smo ochekivali s nestrpljenjem, sigurni da c'emo i tog dana nauchiti neshto novo. Nekad bi to bio najnoviji vic, nekada briljantna analiza aktuelne politichke situacije, a jednom je nekim beznachajnim povodom odrzhao chudesno uspjeshno predavanje o slobodi shtampe. Nakon tog uvoda, pochinjao bi njegov radni dan koji je zavrshavao novim reklamnim sloganom, novim tekstom za predstojec'u reviju ili prezentaciju u shtampi. I ovom prilikom mora se naglasiti da je uspjeshnom razvoju St. George-a znachajno doprinio i nash Sergije.

Sergije Lukach

Sergije Lukach

Nema Mostarca koji nije chuo za Sergija ili za njegovog oca, chuvenog doktora Feodora. Taj doktor je do 1941. godine bio jedini mostarski hirurg. Lijechio je i pomagao svima kojima je bila potrebna njegova pomoc'. Nije ga zanimalo ni koje su vjere ni nacije, a ponajmanje ga je interesovalo njihovo politichko, odnosno ideoloshko opredjeljenje. Medicina i sport, a posebno atletika bili su njegov svijet. Tog i takvog chovjeka i ljekara jedne noc'i hapse ustashe, vezhu ga i odvode na Neretvu na strijeljanje. Feodor skache u Neretvu, prepliva je i dolazi u selo Bac'evic'e i spashava glavu. Nakon Sremskog fronta srec'u se otac i sin kao hirurg i pacijent u Zrenjaninskoj vojnoj bolnici.

Sergije je bio isti, ili barem slichan velikom ocu. Od njega je naslijedio ljubav prema sportu, ali i prema ljudima. Obje te ljubavi je njegovao i razvijao sve do smrti. Godine i starost nije priznavao i uspijevao da do kraja ostane mlad, ne samo duhom. O bolesti i smrti je prichao kao o nechem najnormalnijem.

Zbog toga niko nije bio iznenadjen njegovim interesom za zbivanja u Mostaru tokom ratnih godina. Trudio se i uspijevao da se chuje sa svojim prijateljima, da im poshalje lijekove i da im uputi rijechi utjehe. Da ih ohrabri da izdrzhe i da ne posustanu. Istovremeno aktivno je uchestvovao u radu Udruzhenja izbjeglica iz Mostara. Nishta mu nije bila teshko. Nije oklijevao da pomogne i vrati vjeru u bolje sutra. Shta vishe, da li zbog osjec'anja nostalgije ili zbog novinarske znatizhelje, odluchio je i uspio da prije samo godinu dana posjeti Mostar, da prosheta mostarskim sokacima, da se umije do pojasa na mostarskoj chesmi u jednoj od avlija koje su mu zamirisale na njegovo djetinjstvo.

Shta josh rec'i danas kad se oprashtamo od Sergija? Toga ima toliko, ali se bojim da duzhina ovog govora ne ode izvan njegovog ukusa. Naravno, zhao mi je shto nec'u nishta rec'i o njegovom putovanju na Olimpijadu u Berlin, o njegovom shkolovanju u Shvajcarskoj, Francuskoj i u Americi, ali znam da o tome ovih dana govore njegove kolege i njegovi djaci. Naravno, mnogo ljepshe i suptilnije nego shto ja to umijem. Moja zhelja je bila da se oprostim od Sergija – Mostarca i prijatelja.

Zbog toga, dragi Sergije, mi ostajemo da njegujemo uspomenu na sve dobro shto si uchinio za nas i sve one znane i neznane kojima je Tvoja pomoc' znachila vishe od pomoc'i. Nec'emo i ne mozhemo zaboraviti onog djechaka iz Mostara kome si josh kao djak poklonio svoje najljepshe odijelo, ni onog invalida kome si u jednom momentu bio jedina podrshka.

Nec'emo zaboraviti ni Tvoju Ognjenku, nashu Mostarku, kojoj c'esh najvishe nedostajati. Naprotiv, ostajemo u obavezi da joj pomognemo koliko mozhemo. Onako kako si Ti nama pomagao.

Na kraju, dragi Sergije, neka Ti je vjechna slava i hvala!

Besjeda Riste Chalije, vlasnika firme San Zhorzh prilikom kremacije Sergija Lukacha, odrzhane u Beogradu, 11. novembra 2004. godine.

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zoran Kovachevic': Memo III, ulje na kartonu [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-01-04

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden