|
Chezhnja za slikama i otkucajima djetinjstva i zavichaja postaje josh naglashenija u drugom ciklusu – ”Sve strane svijeta”, te strane koje nisu vishe metafore i predjeli izlaska i zalaska sunca, kolijevka pahuljica i zanos valova, nego sivi, neizvjesni putovi po kojima se sada u neke nedodjije krec'u kolone bosanskohercegovachkih izbjeglica, stishchuc'i sav svoj zhivot u suze i rosu dlanova. I zato, ako neko trazhi pjesnikinju, ako neko trazhi bosanskohercegovachku majku, mora krenuti
juzhnim stranama
otopljenim snjegovima
poljanama,
i nac'i c'e je
sa zavezhljajem
put kako odmotavam
trazhec'i klupko
kuc'e
Velike
Da u nju uselim
svu moju djecu
i tvoju djecu
shto svijetom lutaju
izgubljena.
Ostaje josh samo Pjesma, kao izvor, kao ohrabrenje, kao jedino utochishte.
Ona je moja kuc'a
u nju jedino mogu da udjem
bez kucanja,
kazhe u ”Pjesmi” Nevzeta Omeragic' Nikochevic', kojoj ta sluc'ena, u dubini rodjena rijech ostaje jedina nada i utjeha, i vjera u vlastitu moc':
Prospi me
kao pepeo po vodi
vjetrom uz poljane
da od mene
ne ostane nishta
i ne nikne nishta
samo rijech jedna
iz moje dubine
izrechena pjesma.
Ogledajuc'i se u surovom ogledalu prognanichkog, udaljenog zhivota, i trazhec'i moguc'e lirske odgovore na gruba pitanja, pjesnikinja ispisuje i stihove pjesme ”Zimsko rachunanje vremena”, po kojoj je nazvana cijela zbirka i koja se doima kao metafora nasheg bitisanja i disanja:
Produzhit c'emo san za jedan sat
kao da nismo dovoljno dugo spavali
uljuljkani u svoju tudju opshtu lazh
Trebalo bi se probuditi
rasaniti...
Na to budjenje i te nesanice nastavljaju se pjesme trec'eg ciklusa, ”Predjeli nesna”, gdje su stihovi nastali u teshkim vremenima izmedju 1992. i 2001. godine, i gdje je ”Bosna bez sna”, i gdje i ”Bjelilo / crno posta”, ali neunishtivi bosanskohercegovachki narod, kao i ljudi na kapijama opkoljenog Sarajeva, ili zaledjenog ”srebra Srebrenice”, ipak ostaju uspravni ”da otvore Suncu vrata”. Kako opisati ovu opc'u bol? Kako bjelini papira predati sav taj nemir, taj ”vrisak vjetra”? ”Kako prevesti / tugu prozora” – pita se pjesnikinja, i odgovore trazhi u vjechnosti i dobroti djetinjstva (”Vratiti se / u djechije kuc'are / treba”), u djerdjefu kojemu ruka predaje samo cvjetove, one sharene, sa nashih polja, i one neuvehle, iz nashe dobrote. Te dobrote prepuna je i ova pjesnichka zbirka, nastala u sretnim vremenima djetinjstva i sarajevskih godina, ali i u sjetnim godinama zhivota na nekim novim prostorima, gdje se mala zrnca srec'e trazhe u produzhavanju nedovrshenog sna:
Ja tako
jutrom hodim
i vezem tvoje lice
koncima nedovrshenog
sna.
|