Most - Index
Most - Pretplata
Ayse Arkun: Mrtva priroda [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 181 (92 - nova serija)

Godina XXIX decembar/prosinac 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Mustafa Smajlovic'
Chovjek iz sna

U gluho doba noc'i shta je moglo probuditi knjizhevnika i novinara Haruna Hujdura?

Lom stakla? Psovka pijanca u kafani preko puta? Vrisak bludnice...? Brzo je ustao i upalio svjetlo, a potom je oteturao do umivaonice.

– Bozhe, kakav chudan san?! – proshaputao je. – Tako neshto valjda niko nije sanjao! – zaparao je njegov promukao glas. Prstima je napipao slavinu, odvrnuo je, a potom je gurnuo glavu pod hladan mlaz vode. Tek, kada je dobro rashladio vratne zhile, podigao je glavu i otvorio ochi. Ostao je zatechen nad likom u ogledalu.

– Zaboga, jesam li to ja? – Zapitao se onom bojom glasa, kakvog imaju samo zastrashene osobe. Naglo, poput djeteta koje u strahu zheli da brzo zaboravi strashan prizor, sklopio je ochi, ali i iza spushtenih trepavica ostao je lik, onaj i onakav kakvog je vidio u ogledalu. Ponovo je otvorio ochi i ponovo se suochio sa stvarnoshc'u.

– Chovjeche, shta to bi s tobom? – Chuo je svoj glas kao nikada tako. Josh mu je gore bilo. Osjetio je muchninu u zhelucu. Gledao se, bez treptaja, dugo i uporno, sve dok mu se nije uchinilo da mu se podsmjehnuo onaj tamo u ogledalu.

U jednom trenutku, izgubio je razum i zakrichao je: – Ko si ti, ko, ko-o, k-o-o-ooo!

Senad Buljubashic': Zamka I, olovka

Senad Buljubashic': Zamka I, olovka

Zazvonio je glas, kroz prostoriju i u ehu, poput grmljavine, odjeknuo je u ushima. Chovjek iz ogledala, njegovih ochiju, njegovih usana, njegovog lica, njegovog glasa, samo je ponavljao njegove rijechi. Stresao se, kao i on, od nagle nemoc'i da objasni kako se promijenio njegov lik preko noc'i. Kada je bio sasvim uvjeren da to niko drugi ne mozhe biti u ogledalu nego on, Harun Hujdur, pocheo je shaputati rijechi molitve. Od straha, chega li, molio je: ”Bozhe, olakshaj, a ne otezhaj!”

Do tog trenutka pobozhnost je smatrao gotovo obmanom duha i dushe. Vjerovao je samo u ono shto vidi svojim ochima i dodiruje svojim chulima. Od straha, chega li, shaputao je one rijechi molitve koje je josh kao djechak nauchio. Lijepo je mogao vidjeti kako se s polagahnim pomjeranjem usana, opushta kozha na licu. Za divno chudo, osjetio je olakshanje. Ni prsti ruku, koji su zalazili u razbarushenu kosu, nisu vishe onako podrhtavali. Sav onaj nemir, koji je kidisao na dushu poput leptirice na otvoreni plamen, polahko je nestajao. U neko doba, vratic'e se i rumenilo u obraze, zasvjetlucac'e ochi prepoznatljivim zharom, zavladac'e smiraj u svakoj pori njegovog lica, sve c'e se vratiti na svoje mjesto, samo jedno vishe nec'e biti isto kako je bilo prije. Proshaputao je sasvim pomirujuc'e: – I ta boja kose je sada moja...

Da, Harun Hujdur je dochekao jutro pod sijedim vlasima kose. Posijedio je preko noc'i. Od sna, chega li?!

– I nenavika je navika – kazao je mirno. – Nema druge, zhivot ima svoj nastavak – izustio je pomirujuc'e.

Kada ga je takvog ugledala vremeshna gazdarica, koja je po obichaju bez kucanja upadala u njegovu sobu, izgubila je tle pod nogama. Sirotica je zavrshila u bolesnichkoj postelji. Ona, Zlata Rustempashic', ponovo c'e stati na svoje noge, ali nikada nec'e moc'i da razumije Harunov san.

Pricha i nije bila za njeno uho.

San je trajao jedan cijeli vijek chudjenja.

Lezhao je na chairu, pod stablom jabuke senabije. Bio je licem okrenut nebu.

U neko doba, vrh njegove glave, stvorio se Chovjek u bijelom.

– Ko ste Vi? – upitao je Harun.

– Zovi me svojim imenom – nasmijeshio se nepozvani i nepoznati. – Ti c'esh biti ovo, shto sam ja, a ja sam bio to shto si Ti! – uozbiljio se.

Htio je ustati, ali se nije mogao pomjeriti. Ispruzhio bi ruku, da pozdravi onoga koji je stajao iznad njega, ali ga ruka nije slushala. Jedino je mogao govoriti.

– Pomozite mi da ustanem – zamolio je.

Chovjek u bijelom se odmakao korak. – Ne, to ne smijem... Ako bih Te dodirnuo, Ti bi otvorio ochi i ja bih nestao! – kazao je onaj vrh njega.

Jedno vrijeme su se samo gledali. Harun je bio bez odjec'e na sebi. Chovjek vrh njega je od glave do pete bio u bijelom. Jedino shto je bilo crno na njemu, bile su ochi. Dva ugljena.

Pri susretu pogleda, ugljen bi se zazhario. Harun je prvi skrenuo pogled, u nemoc'i da bilo shta kazhe. Zato je govorio onaj iznad njega.

Kazao je: – Harune, zhelish li chuti istinu, ali bez ljutnje i gorchine, bez mrzhnje i prijezira...?

– I da nec'u, moram Vas slushati... – kazao je Harun i skupio hrabrost da ga ponovo pogleda – u ochi. – Govorite, ili me ostavite na miru!

– Najzad trebash znati da je sve shto si stvorio u zhivotu Bozhija volja, a moj trud – kazao je onaj vrh njega i nastavio govoriti. – Sve Tvoje najbolje priche ja sam napisao... Sve tvoje zhene ja sam volio, ili nisam volio... Kada budesh ovo shto sam sada ja, josh samo jednom c'esh voljeti, zhenu koja ti je do smrti sudjena. Posljednju prichu koju budesh napisao, bic'e posvec'ena zheni koja c'e te na tabutu ispratiti do Nishana...

– Ima li ta zhena ime...?

– Ima, ali za sada c'emo je zvati – Sudbina!

– I sudbina ima svoju prepoznatljivost?

– Mlada je, puno mladja od nas obojice... Ima dugu crnu kosu koja uramljuje bijelo lice. To bijelo lice niko prije Tebe nije ljubio. Najljepshe su joj ochi, dvije crne ruzhe, dugih i lahkih latica. Mala usta, povijenih usana poput vrbovog lista, koja c'e Te pobozhno ljubiti, kazac'e ti da je Tvoja lijepa sudbina.

– A-a, kada c'e to biti?

– Ni minutu prije, ni minutu kasnije, vec' tachno u sudjeni trenutak – kazao je onaj shto ga je na kraju rukom dodirnuo.

Harun je otvorio ochi. Chovjek u bijelom je nestao.

U neko doba, odnekud i odjednom, dogodilo se onako, kako je chovjek iz sna kazao.

Harun je bio naget nad pisac'om mashinom. Cijeli dan je pokushavao da napishe prichu o Chovjeku iz sna. Svi pokushaji su bili uzaludni. Bjelina lista ga ja umarala. Tvrdoglavo i uporno je uvlachio papir u pisac'i stroj, da bi ga potom brzo izvlachio, guzhvao i bacao u korpu za otpatke. Rijechi ga nisu slushale. Bilo je to strashno muchenje u nemoc'i da zapishe jednu razboritu rechenicu. U neko doba, on c'e odgurnuti od sebe pisac'i stroj, mirec'i se porazom.

Glava c'e klonuti na hastal.

Odnekud, prenulo ga je tiho kucanje.

Na vratima sobe je stajala mlada zhena sa usnama poput vrbovog lista.

Ustao je, ne vjerujuc'i svojim ochima.

Zaustio je, ali nije uspio izgovoriti niti jednu rijech. Preduhitrila ga je mlada ljepotica: – Zovem se Zenaida Radetinec!

– Ko Vas je poslao meni?

– Sudbina!

Prvo shto je ljepotica dodirnula na Harunu Hujduru, bila je sijeda kosa.

– Sanjala sam Vas takvog – proshaputala je. – Bash takvog – zagrlila ga je.

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zoran Kovachevic': Memo III, ulje na kartonu [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-01-02

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden