|
Poslije ovog podatka o strukturi i broju zhitelja naselja na Neretvi tek 1575. godine pojavljuje se pisani trag o pravoslavnom elementu. Naime, te godine red mostarskim kadijom podnijeli su tuzhbu neki katolici protiv hercegovachkog mitropolita a kasnije patrijarha Savatia. Oni su tvrdili da vladika sa dvanaest carskih konjanika obilazi Hercegovinu i uzima crkveni porez i od njihovih (katolichkih kuc'a). Na sudu su se umjesto optuzhenog mitropolitovog sluge Rajaka, koji je maltretirao raju, pojavili njegovi jemci Radonja, Radovanov sin Rivica i Nikola Radosav. Ochito da je rijech o pravoslavcima.
U izvjeshtaju francuskog putopisca Pulea iz 1658. godine spominju se mostarski pravoslavci koje on naziva Grcima. Kako je Puleova pratnja rado ishla u kafane i birtije gdje je pila vino Pule je zapisao da su odlazili kod pravoslavaca jer su samo oni prodavali vino (”qui ne se vend que chez les Grecs”). Pule takodje opisuje jermenske trgovce koji su prenosili zlato iz Mletaka na istok. Protiv ovih Jermena mostarski trgovci su chesto upuc'ivali tuzhbe kadiji jer su svoju robu prodavali pored njihovih duc'ana i time im umanjivali pazar ne plac'ajuc'i gradske dazhbine. I ovdje je naravno rijech o pravoslavcima koje strani putnici brkaju poredec'i ih sa strancima. Dokaza o pravoslavcima u Mostaru imamo mnogo. Godine 1656. okovao je majstor Ivan ”s pravoslavnimi Hristijani va mesto Mostar” jedan krst za trebinjski manastir Tvrdosh.
Bjezhec'i od Turaka brac'a Novalic'i iz Mostara su preshli pod mletachku vlast. Zamolili su duzhda da im odobri gradnju pravoslavne crkve u Chitluku kod Mostara gdje je zhivjelo chetrdeset pravoslavnih porodica. Poslije vishegodishnjih pregovora izdana im je dozvola 20. jula 1709. godine, dok je zemljishte za crkvu poklonio Jovan Novalic'. Do zidanja crkve nije doshlo zbog nesigurnog stanja poshto je u Chitluku bila granica sa Turskom imperijom. Poshto je 1718. godine Chitluk ponovo vrac'en Turcima ingerencija za izdavanje dozvole pripala je Opuzenu.
Iz jednog povjerljivog austrijskog izvjeshtaja iz druge decenije 18. vijeka saznajemo da u Mostaru postoje chetiri ulice sa pravoslavnim i katolichkim zhivljem. Dalje se navodi da pravoslavci imaju jednu crkvu, odnosno kuc'u koja je sluzhila kao crkva i u njoj chetiri kaludjera. Najvjerovatnije da su se u tom trenutku, pored mostarskog, tu nashli i ostali kaludjeri iz manastira Zhitomislic' jer za to vrijeme nije bilo potrebe za tolikim brojem kaludjera u Mostaru. Najvjerovatnije je da je autor ovog povjerljivog izvjeshtaja mislio na objekat koji je postojao u Bjelushinama, na mjestu gdje je kasnije potpuno obnovljena Stara pravoslavna crkva.
Luka Grdjic' Bjelokosic' u svom radu navodi da narodno predanje da je u Bjelushinama postojala jedna c'elija ”u kojoj su se Srbi Bogu molili sve dok nije osvjeshtena ona na Suhodolini, gdje je danas Stara crkva”. Sve do 1832. godine ova je c'elija sluzhila za vec'e duhovne ceremonije mostarskih Srba pravoslavaca. Te godine ona se nalazila u rushevnom stanju i trebalo ju je iz sigurnosnih razloga obnoviti. Ljuba Stojanovic' u svom djelu ”Stari srpski zapisi i natpisi” pishe o Nikoli Opuhic'u chija se smrt oplakuje pa kazhe: – On bijashe u Mostaru crkveni sluzhitelj i svijem hristjaninom, a sada nam ostade crkva gluha iza njega.
Prema tome, Nikola Opuhic' je ostao zabiljezhen kao mostarski crkveni sluzhitelj u c'eliji na Suhodolini. Iz autentichnog prepisa sultanovog fermana od 8-17. aprila 1846. godine se vidi da se pravoslavno stanovnishtvo Mostara sahranjivalo kroz proteklih osamdeset do stotinu godina u groblje koje se nalazi na vakufskom zemljishtu hadzhi Balije. Prije nego shto je ovo zemljishte na padinama brda Stoca izdato, tu su postojali vinogradi. Evo kako je obnovljena ta dotrajala c'elija na Suhodolini poprimivshi dimenzije i izgled kakvog danas ima Stara pravoslavna crkva.
Da bi rekonstruisali dogadjaje iz tog perioda posluzhic'emo se sa dva validna dokumenta. To je ferman iz 14-23. decembra 1832. godine i bujuruldija hercegovachkog pashe u vezi sa navedenim fermanom od 13. septembra 1833. godine. Naime, mostarski pravoslavci obratili su se mostarskom kadiji s molbom da im izda odobrenje za popravak crkve. Kadija je formirao komisiju koja je izashla na lice mjesta i utvrdila je chinjenichno stanje rushevine kao i dimenzije objekta. Dalji put je ishao ka bosanskom divanu koji je trebao proslijediti molbu na carigradski dvor. Veliki vezir se, u stvari, obratio shejhul-islamu Jesendzhi zade mevlana Abdul Vehabu kao vrhovnom vjerskom poglavaru za cijelu tursku carevinu.
|