|
Od prve zbirke Zore i vihori (1947), do zbirke soneta Suze putuju (2002), Parunova je slijedila liniju kohezionog emotivizma i elegične ispovjednosti, pridajući čulnom elementu dominantnu poziciju. Oko i sluh su dva vidna polja koja bogate doživljajnu slojevitost, uvijek sa novim kontekstom i vizurama. Uz takve uslove misao prerasta u koherentan reminiscentni naplav, pun pitomosti i ushita, kakav je uobičajen za duše romantičnog sklopa. Iako život ima posve druge obrise, pjesnikinja istrajava na vjernost nježnostima, bez obzira na njihovu epilogizaciju. Prednost se daje trenutku kao gozbaru naslade, a sve što poslije nastane nedovoljno je da prekrili ljepotu erotskog užitka.
Kako nema ruba zvijezdi, tako nema ni ruba nemiru, bila bi osnovna paradigma pjesništva Parunove. Istina, i u njoj ćemo naći i nešto od ukletosti našeg bivstva, ali ona kao takva, sa crvom stalne sumnje, opstaje kao magični fenomen naše priraslosti za svijet i njegove mijene i udese. Najčešće nemilosne kad je ljudsko biće u pitanju.
O toj odrednici nemilosja pjeva i naša poetesa, ne da potre život nego da mu pronađe skrivenu logaritamsku tablicu, u kojoj podjednako bivakuju njegove pozleđene rane i želja da se one ublaže ili iscele. Zbirka Crna maslina je indikator jednog takvog nastojanja. Ovdje su emocije zrelije a mašta vidovitija. Tonalni akordi su stišanijeg eha, ali sa reljefnijim tkivom u vokacijskoj sferi. Ivan V. Lalić suptilni tumač ove poezije ističe da su ranije mladalačke egzaltacije zamijenjene dubljim pojmovnim značenjima i većom koncentracijom na predmet ljubavi i egzistencije: Ni pred kojom provalijom neće stati i razigrani konji ljubavi. Istina, jezik je izgubio nešto od svoje ranije ornamentike zapaža, Lalić, ali je dobio na poetskoj preciznosti. I narednu zapaženu zbirku Vidrama vjerna odlikuje vrlina zgušnjavanja doživljajnih resursa. Ranije pjesme koje su imale elegičan ton i širu kodistiku teže kraćoj formi, mada je pravi pjesnikinjin zavičaj iskaz dužeg trajanja. I redaju se knjige, jedna za drugom, u nevelikim vremenskim razmacima. Nastaju zbirke Jao jutro, Vjetar Trakije i Gong. Iz njih se može vidjeti Parunov prodor u nove poetske svjetove, ali je vidljivo da se ona bolje snalazi u svijetu prirodne i spontane iskaznosti koja je karakteristična za pjesnike jakih imaginarnih postulacija, kakav je recimo Tin ili Krleža u prvoj stvaralačkoj fazi. Ona u neku ruku produžava Tinov mudrosni entitet jadikovki, tako što će im dati svoje spoznajne tangente. Biće se ne može zamisliti bez refleksa prirode. Sve ono što se javlja kao spoljna slika: more, grebeni, zvijezde, noć i drugi odsjaji praslika, hrupe u biće kao njihov doživljajni zlatnik. Tu se prepoznaje identitet onoga ko sliku tvori, pjesnika. A on je izričit u misli: Ako tražiš put u moju dušu, odvedi me mom olujnom. Ovdje se mnoštva ne raščlanjuju. Ona se vizioniraju po principu – jedninom u plural. Samo se tim načinom može zamišljeno dovesti do oblika. Do njegove ishodišne punoće.
Kritičari koji su tumačili poetsko djelo ove znamenite hrvatske pjesnikinje skoro da su jednodušni u mišljenju da je Ukleti dažd njena najbolja zbirka. Ja se ipak dvoumim u prihvatanju takve ocjene. Zašto? Svaka njena zbirka ima neku vrstu poetskog vrha, zavisno od toga kako se vrši način provjere. Najuspjelije su pjesme one koje postoje u virtuelnosti predosjećajnog stanja, budući da tu dolaze do trijumfa i misli i zvuka. Pjesme koje ćete večeras čuti, govore o svijetu kao pripitomljenom čudovištu koji ne treba shvatiti kao grešnu nego kao odbrambenu suštost egzistencije, gdje su sumnja i patnja njeni sudbinski tvoritelji. Objašnjenje za jednu takvu filozofsku upitanost nalazimo u stihu: Postojim da bi vatra sa mnom bila otpornija.
Jedna od primjetnih sklonosti ove pjesnikinje je da objekt putem vizijskog supstrata preobliči u subjekt, koji je sposoban da mislima i osjećanjima obezbijedi transfernu ulogu. Ako pjesma ostane bez te odlike, umanjila bi se njena poziciona vrijednost. Parunova je itekako vodila računa da izrazu da odgovarajuće stjecište, a to je mogla jer se držala stvaralačkog principa da se zamišljeno i stvarno stapaju u jednu kreacijsku leguru. Zato nećemo pogriješiti ako kažemo da su pjesme Parunove nastale iz jednog komada. Nije bitno da li su u njega udjenuti ironijski ili groteskni impulsi. Važno je da su oni srasli sa idejom poetske zamisli i da je smisaono dograđuju u estetski entitet.
Parunova je iza sebe ostavila dubok stvaralački trag, posebno u pjesništvu. Na njenom putu nije bilo zastajkivanja, tako da ga možemo smatrati putem kontinuiteta. Bez imalo anahronosti u izrazu. Naprotiv, u autorovoj poeziji sretamo slobodne i neočekivane spojeve vizije i izraza, zastrte melodijskom puninom i prelivnošću. Kao kod svih dobrih pjesnika, kod nje ne ostane ništa na skici, bilo da se bavi svijetom intime bilo da retrospektira druge tematske krugove.
Ona na te krugove reaguje samo ako osjeća njihov višeznačni dodir i njihovu vezu sa unutarnjim ja. To ja nije bezlično, jer kroz njega protiče mnoštvo stvari i senzacija koje mašta prima kao nezamjenljive artikulacijske podstrekače.
Drugo je pitanje kakve se sinteze izvlače iz navedenog spoja. U primjeru Parunove one su i dejstvene i tragalačke. Često i inovativne u iskaznom smislu.
Koliko god je pjesnikinja u sporu sa vremenom, što se vidi iz najnovije zbirke ”Suze putuju”, ona za njega nalazi i milošte riječi, naročito u trenucima kad je obuzeta samotništvom. A samotništvo okreće dvogled tamo gdje nema mrtvozorja i bljeskova životne krutosti, nego željnog puta na ”ptičje staze”. Takva potraga vremena opredmećuje se kao važan misaoni relej, istina suznog oka, pošto je život, kad se svede u pravi količnik, jedna velika čovjekova suza!
Bar tako sam ga ja shvatio, čitajući ovu izvanrednu zbirku soneta, u kojoj nalazimo, u zbijenoj formi, pravi rascvat tamno toniranih slika. Sećanje je bez njih nezamislivo, posebno kad je u pitanju čulni odraz i snom obujmljena uspomena. Sjajno je apostrofirana u sonetu ”Sjena budućnosti”. Na zgusnut način data je slika minulog vremena gdje dan i zrak u korak idu, da bi sada, u maglini života, sve bilo drukčije, adsko. Kompjuter je zamijenio dušu!
Vesna Parun uživa glas jedne od najvećih pjesnikinja koje je iznjedrio širi balkanski prostor. Nema sredine u našoj negdašnjoj Jugoslaviji koja je nije rado prihvatila. Zbog poezije naravno, a i zbog njenog uvijek nesmirenog duha. Njen poznati govor na Devetom kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Novom Sadu, izazvao je izuzetnu pažnju kod svih njegovih učesnika. Parunova na njoj svojstven način zagovarala je potrebu većih sloboda u književnosti i društvu. Inače, njena je poezije prevedena na mnoge strane jezike, što govori o njenom ugledu i na međunarodnom planu.
Parunova se potvrdila u više književnih vrsta: poeziji za odrasle i djecu, drami, epigramu, putopisnoj prozi, satiri, romanu dnevničkog karaktera, polemici sugestivnog profila, aforističkim dosjetkama i dr. Riječ je o piscu nesustale energije i nepresušnog dara. Piscu koji će i u futuru zadržati sjaj rijetke vrijednosti.
|