|
Dramatichna stvarnost, osvjezhena sada u Vladimirovoj iako alkoholom zamuc'enoj svijesti, zaklapara po vagi njegovog odnosa prema idealima humanosti, ljudskih prava i sloboda, i htjede najneprikladnijim rafalom rijechi sve traume, svu bol, sve godine sahranjene u paklu rata, sve atake samovolje sasuti u lice takozvanoj civilizaciji, ali samo gnjevno procijedi: Da li c'e se ikada nekim djelovanjem iskorachiti iz ukaljuzhenosti poslijeratne imitacije zhivota?
”Hoc'e. Radom! Ali i – trpnjom, strpljenjem”, tiho i chvrsto izgovori Suputnik. ”Varijante su neiscrpne. A svaka je sredstvo! Ujedno i snaga. Strpljenje je zapravo rada, najslozhenije i najchvrshc'e oblikuje; ona pokrec'e onu energiju koja je vjechna, neizgubiva konstanta chovjekova trajanja”, mirno govori Suputnik gledajuc'i kroz prozor kao da rijechi ne upuc'uje Vladimiru.
”Trpnja, kazhesh, i poslije istrpljene i prezhivjele golgote preko koje su podijeljeni narodi, raskidane ekonomije, obichaji, ljubavi, kulture; spaljeni domovi, razoreni gradovi, prognani milijuni neduzhnih... Kako se u kontaminiranoj stvarnosti postaviti nasuprot kolosa koji samo instalira deklaracije i licemjerno ”povezuje” razlichitosti u prirodno stanje svijeta?”
”Izdrzhati!”, spremno odgovori Suputnik. ”A izdrzhati mozhe onaj tko zna trpjeti. Shto hoc'u rec'i? Pojedinac u chiju sadrzhinu djelovanja ulazi i chuvanje i uchvrshc'ivanje osobne ravnotezhe postic'i c'e neshto. Zashto? Zato shto je to siguran korak ka potpunom psihofizichkom integritetu. Ponovno c'esh pitati kako istrajati. Moguc'e je. Chovjek nikada dovoljno ne pozna svoje skrivene snage. Nikada nije definitivno nemoc'an, kao shto spominjesh. Sveopc'e zlo ima i drugu stranu, zar ne? Ona ima i svoj zov. Tko zna slushati chut c'e ga: Kad nadjesh mir sa sobom nac'i c'esh ga i u odnosu sa drugima, mir s bratom chovjekom. I – ljubav je vec' tu. A ona je pokretach, kako u pojedinom individualitetu, tako i zachetak osmishljenja opc'ega kaosa. Bez obzira na ljudske mentalne sklopove koji u svom poigravanju s masama ne poznaju ni pokretachku snagu ni njene uchinke, ili kojima odgovara stagnacija, na toj ravni zacheti impulsi normalizacije bi...”
”... krenuli i bilo bi golemo kad bi se to desilo barem u jednom segmentu”, isprichavajuc'i se i shtucajuc'i prekine ga Vladimir, ”kad bi, osim ideja, zaista objektivno postojale... hik!... isprichavam se... strukture spremne pokrenuti unishtenu drushtvenu, ekonom...sku i kulturnu infrastruk... infrastrukturu; kad bi ulozhile istinske napore za pomirenje posvadjanog, ujedinjenje podijeljenog, vrac'anje otetog, povratak onih iz kategorije najnesretnijih nesretnika ovoga dijela svijeta – prognanike, koji lutajuc'i meridijanima u potrazi za poslom uzalud trazhe srec'u.”
Rijech ”srec'a” pokrene mu ruku ka unutrashnjem dzhepu, ali u bochici su gotovo iscrpljene zalihe snage.
”Trazhenje srec'e?” upade Suputnik. ”Recept za nju je u nama samima. Spomenuo si nesretne, prognane. I moja je dusha krvarila. Dugo. I predugo. Jer, bio sam jedan od njih. Zhudio sam za srushenim domom, za onim na shto sam poslije imao samo fiktivno pravo; boljelo me za izgubljenim ognjishtem, za imovinom koja – zbog drugih, protjeranih iz svoga doma (i koji u mojoj rushevini nalaze utochishte) mozhda nikada vishe nec'e biti moja imovina. Ipak, svoj status danas ne bih mijenjao. I mnogima bih ga podastirao kao rjeshenje koje nema alternative za sretan zhivot”, ubjedljiv je Suputnik.
”Status? Sretan zhivot? A lutash za domom, za smislom? Ti apstrahirash.”
”Duhovni status...! kada sva lutanja prestaju...! Postojalo je jedno vrijeme kad sam trazhio sebe, trazhio snagu za prihvatanje datosti kao jedinog realiteta u kom se mora opstati. To moranje je izviralo iz snage procesa unutrashnje organizacije, integracije i jachanja dushevnih mehanizama pomoc'u kojih se u sebi amortizira, ublazhava, otapa tragichnost svijeta – kako subjektivnog, tako i objektivnog. Svi ti putevi, shto se mene tiche, danas pripadaju proshlosti. Jer sam nashao sebe! Moja deviza je: uranjati u znachenje unutrashnjih glasova. Spokoji su u njima. Silaziti u vedre shirine. Smjerokazi neistrazhenih, beskrajnih vrtova duha su u njima. Predavati se ozrachjima ljepote koju obichno gutaju povrshne bujice sivila, tjeskobe, bezizlazi... Zar osim materijalnih vrijednosti koje zapravo nisu bogatstvo u punom smislu rijechi, nema i ono drugo – duhovno? Tu. U dushi. A ono je neuporedivo vec'e. Problem civilizacije uopc'e sastoji se u tome shto se chovjek otudjio od sebe, izgubio se, rasprshio se u sferi duha. Trazhec'i srec'u samo u spoljnom svijetu, on je ne mozhe nac'i u svoj njenoj punini. Posebice danas. Ljudska c'e dusha na takvim putevima uvijek lutati i biti prazna i pusta, zatvorena u svoju sagu o snovima.”
Ochi zagonetnog Suputnika smirishe se poput povrshine rijeke. Ruke mu miruju na isto tako mirnom, gotovo okamenjenom koljenu.
Vladimir iznenada otkriva kako njegovi stavovi nisu u suprotnosti sa Suputnikovim, ali u toj korelaciji teshko nalazi konkretan oslonac.
”Mozhda djelimichno prihvatash moje razmishljanje”, nastavi Suputnik. ”Chovjek se ne mozhe miriti sa bezakonjem u kome se nalazi, ali to nemirenje me ne izbacuje iz moga mira. U tim relativnim parametrima uvijek se sebe mozhe nac'i na drugim razinama. Zaboravili smo, naime, uzhivati u malim stvarima (!), u onom shto imamo! I to je pogubna greshka...!”
”Ono shto imam samo je opsjena moguc'eg prezhivljavanja”, mrmlja Vladimir, i potreba za gutljajem ponovno postaje jacha i od glasa i od odluke definitivnog obrachuna sa charobnom kapljicom. Sebi postavljen zadatak da zaboravi na pic'e usidren je u vlastitu nemoc', u labilnost i kolebljivost i on ponovno odbranu od zhivljene stvarnosti potrazhi u bochici. Nosec'i u sebi neku vrstu udesa alkoholne ovisnosti, samo zheli da izmedju ”poshtivanja” ovisnosti i njegovog mirovinskog pada kupovne moc'i svakim danom stoji sve klimaviji znak jednakosti.
”Hajdemo loviti mjesec, eno, sve je blizhi i sjajniji, kao da visi i uvec'ava se”, reche Suputnik. Ti bi gledao neki svoj bivshi zhivot... Ili chitao prichu o raju na zemlji, pomisli Vladimir i zagleda se u mirnu, chini mu se, ukochenu zhuto-svijetlu loptu.
* * *
”Gospodine, izgubili ste ovaj papir... Ispao vam je iz ruke kad ste se penjali u vagon”, glas je djevojke sa crvenom putnom torbom. Gasec'i cigaretu upita zna li itko kada c'e i da li c'e uopc'e krenuti vlak.
”Najvjerovatnije c'e uskoro”, reche neodredjeno Vladimir ne skidajuc'i pogled sa nebeskog tijela.
Mozhda je njegova mirna i sjajna povrshina budila one mehanizme koji, pohranjeni u podsvijesti, oslobadjaju od melankolije i utopljenosti u bezizlaz, jer je smireno spustio pogled na papir, chist i bijel. Samo ga je u jednom uglu maloprijashnja kapljica neznatno naborala.
”Rekoshe da vlak kasni dva sata i petnaest minuta. Tek je proshlo osamnaest minuta”, javi se Suputnik chiji je glas po Vladimiru padao poput kristalnih kapljica vechernje rose.
”Odgovara mi. Zaista mi odgovara. Sve mi ide u prilog. Nigdje ne zhurim, a vecher je divna.” Dva puta shtucne, prstima lijeve ruke prodje kroz kosu i ochi mu zasvijetlishe: ”Imam i temu i vremena za svog tamnoputog studenta.”
Suputnik razvuche usne u blag i vedar osmijeh shto je najljepshi put da Vladimir, primakavshi se sebi posve mirno udje u svoj lik. Pogleda putnu ispravu. Evo, broj 9, prochita glasno u kupeu vec' obasjanom zlatom mjesechine, pa je i plochica s brojem iznad fotografske snimke neke pitoreskne varoshice posve vidljiva.
”Suputnik?... Hm... Ne! To sigurno pishe tu negdje ispod fotografije, ili mozhda ovaj vechernji vjetric' donosi temu o kojoj sam razmishljao i upravo htio pisati: Ako je svaka osoba u miru sa sobom, onda c'e cijela nacija biti u miru, potom – mozhda muchno i dugo – ali sigurno, i cijeli svijet.”
|