|
Zato vjeruju da c'e mostarski Starina i nadalje junachki nositi vlastito breme, a kojeg niko na dunjaluku nije poshtedjen.
Vjeruju kao i ona djevojchica Sandra Maric' koja se, svega nekoliko dana prije Praljkovih granata, u podrumu razvaljene osnovne shkole, u svom sastavu Hajrudinovom remek-djelu obrac'a kao – zhivom cheljadetu:
... Dragi Moste Stari, Ti si puno ranjen i bolestan, a puno je bolesna i moja Nana. Poshto vas obadvoje, ja puno, puno volim, morate ozdraviti, i Ti Moste Stari i moja Nana – kazac'u ja chika doktorima...
Mozhda se u scenariju za svjetsku ceremoniju u Mostaru, moglo utkati i ovo Sandrino pismo.
Ceremonija, shto jest jest, bijashe velichanstvena. Radosna, ali i tuzhna. Ne chusmo ni slova o lichnoj karti grada. Niko ne spomenu chuvare Mosta niti znamenite Mostarce: Shejh Juju, Mujagu Komadinu, Husagu C'ishic'a, don Franu Milic'evic'a, Svetozara C'orovic'a, Dzhemala Bijedic'a, Hamzu Humu...
Bilo je opere, bilo baleta, bilo muzike, bilo folklora, bilo govorancija – Mostara ponajmanje.
A o ubicama i rushiteljima – ni boce! Da ne bi Eshdauna (: Ashdown) i Hrvatske televizije (!) toliki gosti ne bi ni saznali da su duhovni amblem Mostara srushili ekstremisti HVO i HV. Ne bi pomena ni o fashizmu koji potresa savremeni svijet. Jer, taj fashizam je isto kao i ona poznata trava troskot koja se iz svog posljednjeg i nespaljenog korjenchic'a palog na tlo ponovo radja, klija i raste – trava troskot koju treba sasjec'i i sazhec'i, korijen joj zatrti, sjeme joj katranom posuti i zakopati dublje nego poslije Drugog svjetskog rata.
O troshkovima manifestacije recheno je dosta, i previshe.
Ne od dijela, nego od djelic'a tih sredstava moglo se, recimo, adaptirati Narodno pozorishte u Mostaru, mogla se izgraditi Narodna biblioteka, moglo se pomoc'i umiruc'em Arhivu Hercegovine, Muzeju Hercegovine, Teatru mladih, ili chasopisu ”Most” kojem ministar Grahovac za tri posljednje godine ne dade ni banke. Od organizatora parade ”Most” nije dobio ni pozivnicu za svechanost. Urednik im je oprostio. Chitaoci nec'e, nikada.
Za utjehu ostaje komentar jednog umjetnika starosjedioca Kujundzhiluka:
– Fala Bogu, pa ga srushishe... Most je, ionako, bio troshan, kule gotovo u rushevnom stanju, kao i stara gradska jezgra, a sada je opet, uz pomoc' medjunarodne zajednice sve bljesnulo u svoj raskoshi i ljepoti. Kameni ljepotan je opet nauzgor, vijek mu je produzhen za narednih, barem, petsto godina – dok su njegove ubice potonule do dna, i nikad im ne vele, dok Neretva teche, sprati ljagu koju su vandalskim chinom sebi natovarili.
Ili:
- Dok sunce zhezhe i liju mostarske kishe
- Gorchine nam chashu prepunishe
- Ali c'e radosti nashe do neba da se vinu
- Nek’ svi plate mostarinu.
|