|
 U jednom razdoblju svoga likovnog stvaralaštva, Jerko Bakula kiparske je forme radio u dosluhu s prirodnim oblicima. Poput djece čija mašta u oblacima prepoznaje mnoštvo figura i predmeta, Bakula je tražio i pronalazio skulpture u kojima su oblikotvorne snage prirode napravile čudesan otklon od svojih u ideji ili sjemenki prisutnih formi. Snaga rasta, razvoja i oblikovanja koje onom fizičkom i mineralnom daju organske oblike, Bakula je nastojao što neposrednije pokazati u gotovim, u prirodi pronađenim oblicima koji zorno prikazuju živu stvaralačku igru prirodnih snaga; snaga čijim djelovanjem su takvi oblici i nastali. Slovenski land art umjetnik Marko Pogačnik, ili uvjereni Tolkienovi poklonici rekli bi: stvaralačku igru elementarnih bića koja su ih oblikovala.
Uz prikazivanje i razotkrivanje tih stvaralačkih snaga i principa djelatnih u mineralnim i biljnim carstvima, Bakula ih je pokušavao i slijediti na način da zatečene organske oblike vlastitim kreativnim uplivom dorađuje i pretvara u kiparske forme i skulpture, ne narušavajući, nego primjenjujući oblikotvorne principe u njima prisutne.
U zadnjem ciklusu, s kojim se i predstavlja na ovoj izložbi, Bakula je bitno reducirao svoj odnos prema oblikotvornim i stvaralačkim snagama prirode. Dominantan motiv postaje ljudska figura, za koju iz prirode preuzima samo materijal u kojem radi, a to je u većini slučajeva drvo oraha. Ljudska figura prikazana je geometriziranim i stiliziranim oblicima u kojima je bogatstvo detalja zamijenjeno prikazivanjem čistih volumena. Oslobođeni doslovne mimetičke opisnosti, ljudske figure svedene su na izraz napetosti vlastitog volumena, i uglavnom prikazane u pokretu, u plesu i u kompoziciji s drugim figurama. U Bakulinim skulpturama taj ples biva zaustavljen u jednom položaju/pokretu, koji je zapravo osnovni motiv ovih djela. Ne prikaz ljudske figure, nego izraz žive organske forme prikazane stiliziranim ljudskim obličjem.
|