Izbaciti posteljinu na proljetno sunce,
komad telećeg mesa staviti da izvuče
modricu oko oka,
izvaditi konce iz zašivene rane,
oprati prenoćeni sapun.

Staviti poklopac na lonac,
pomoliti se tuđem Bogu,
staviti zimske čizme u frižider,
izvući isusovke iz srca jastuka,
jakim magnetom pokupiti leteće igle
iz dječijih krevetaca.

Kao da sam ti oca ubio, jer sam se prekrstio,
kao da blatna vodurina ne teče u
šahtove nagete ulice Ivana Karamazova,
pomjerili smo časovnike unazad, radi
kasnog lijeganja i ranog ustajanja.

Ovu bi vodu trebalo okupati.
Što me tako gledaš, kao Leonardo
u mrlju na zidu?

U Sarajevu, 1.3.2004.