|
Prije ove knjige ona je uchestvovala u projektu ”Napishi pismo svom djetetu”, a shto je kod istog izdavacha rezultiralo knjigom ”Vrijeme za sjec'anje” 1999. godine i otvorilo put objavljivanju i ovoga rukopisa. Autorica Nizama Chaushevic' je rodjena u Janji, ali je do rata 1992. godine zhivjela i radila u Gorazhdu, te je zbog rata u domovini morala napustiti zemlju i od 1993. godine je nastanjena u Shvedskoj.
Odmah ispod naslova novoobjavljene knjige stoji oznaka ”Dokumentaerskildring” (dokumentarni opis) shto pojashnjava da se radi o dokumentarnom prichanju, a shto je vidljivo kroz cijeli ovaj rukopis. Osnovni tokovi radnje smjeshteni su u starom geteburshkom hotelu ”Tri krune” koji je u jednom periodu pred renoviranje i prerastanje u danashnji hotel ”Spar” bio prihvatilishte u kojem su zhivjele izbjeglice. Autorica je i sama bila smjeshtena u ovom hotelu pri dolasku u Shvedsku 1993. godine. Ona na skoro 300 stranica ovog rukopisa detaljno opisuje shestomjesechni boravak s dijelom svoje obitelji u ovom hotelu, sa svim osobinama i neizvjesnoshc'u ovog i ovakvog zhivota. U isto vrijeme, njen muzh se nalazi u opkoljenom i stalno granatiranom Gorazhdu, bez hrane, moguc'nosti komunikacije i izlaska. Istovremeno, a kroz razgovore s drugima iz hotela, te osobne asocijacije, autorica proshiruje svoje prichanje u proshlost, tako da chitalac dobija sliku njenog kompletnog zhivota, od djetinjstva, shkolovanja, udaje, dobijanja djece, pa do teshke odluke o napushtanju rodnog mjesta i izbjeglichkoj odiseji kako bi se sachuvala glava na ramenu i prezhivjelo. Mada je spletom svih ovih okolnosti njen zhivot doveden na sam rub egzistencijalnog opstanka, ipak, autorica odrzhava cijelo to vrijeme bitni nivo osobnog dostojanstva i moralnog integriteta. Svaki chlan njene obitelji pokushava da na cijelom putu izbjeglichke kataklizme vlastitim radom obezbijedi egzistencijalne potrebe shto nimalo nije lako i shto chesto biva prac'eno razlichitim ponizhenjima.
Iako je ovo osobna pricha, na momente vrlo potresna, ona je u mnogim elementima identichna ili slichna milionskoj brojci drugih bh. izbjeglica koji su tumarali svijetom trazhec'i spas. Po tome je ovaj rukopis i neshto vishe od samog dokumenta. On govori i o drugima, onima koji su primali ili odbijali pruzhiti pomoc' unesrec'enim, onima koji su ubijali i palili tudja ognjishta, ali i o onima koji su sve to mogli sprijechiti – ali nisu.
Knjiga ”Hotel Tri krune” je, dakle, dokumentarna proza, interesantna i lako chitljiva. Autorica prati hronoloshki slijed dogadjaja s chestim i dugim digresijama u proshlost, opisima likova, prirode i vlastitih osjec'anja. Poglavlja knjige nose naslove prema imenima pojedinih likova (Ahmed, Edin, Mina, Hasan, Goeran, Arif, Lejla, Emira, Faruk, Jasenko, Mejra, Nedim, Halil, Emina), mada se u tim poglavljima chesto vrlo malo govori o datom liku. U kompozicijskom, strukturalnom i stilskom segmentu vidljivi su odredjeni simptomi prvog rukopisa. Jezik je lak i jednostavan, bez leksichkog i sintaksichkog eksperimentiranja, dubljih i studioznijih semantichkih poniranja, a shto se podrazumijeva u skladu sa zbrkom osjec'anja i misli naratora. To je i razumljivo jer se radi o drugom jeziku. Tekst bi u maternjem jeziku vjerovatno bio mnogo slozheniji i koherentniji. Ipak, ova knjiga zasluzhuje duzhnu pazhnju.
Mislim da je kratak zapis na koricama knjige, a koji je napisao Per-Boerje Elg, efektno u svom zavrshnom dijelu prikazao hrabrost pisanja ove knjige. Evo tog citata:
”Kada sam bio zamoljen da prochitam, ali i donekle lektorishem ovu knjigu, smatrao sam da je hrabro pisati na shvedskom. Ali ono o chemu govori ova knjiga pokazalo se josh vec'om hrabroshc'u, ne ostaviti proshlost iza sebe, vec' je ponijeti sa sobom u jedan novi i iz pochetka nepoznati zhivot.”
|