|
Polagano
(piano)
Ponovo mi pošalji svoju lijevu ruku
da u ništavilo odagna moje misli
daleko od štake jednog života
rasutog u jedinoj čudnoj igri
ludih izmišljaja i želja
bestidnoj i glupoj avanturi s pobijeđenima
nikad pobjednicima svima poraženim
jedinom bitkom čija je stanka
ova prividna svakidašnja smrt
nijemi pucanj daska koja popušta
trpki nagovještaj neke izlizane riječi
gurnute i pretvorene u ništa, u jučer...
Sakrij mi onaj sretni otok
i začarani koji skriva tvoj obraz
ako ne ostanem možeš mi reći barem: polagano
Prije početka
(primo dell’inizio)
Sat koji na rimske zidine rasipa
muklu zvonjavu dalekih crkava
pokazuje, ljubavi moja, osam ili dvadeset,
bijeg tvojih zora ili nosi moje sutone?
Ružičasto kojim se boji tvoje lice,
koje je jučer bilo sreća, tvoja i moja,
još je istinski san, poput smijeha,
poput plača, poput posljednje pjesme?
Sad te gledam: nijeme tvoje misli.
Dugo iščekivano, već ocvalo
prolazi proljeće. A želje
ti govore: ne mijenjaj svoj život.
pjev tebi obećan samo je dah.
Sad se bojiš. Sudba je protiv nas.
Ali pogledaj na grani pticu
ne leti, ali je već živa – jedva jedva.
Preveli: Sanja Roić i Sinan Gudžević
|