|
Njegova posljednja dosjetka, bijaše ujedno i posljednja Šemsudinova želja saopštena u samrtničkoj postelji:
Kada su ga, nakon silnih pogrebnih peripetija u Londonu, mrtvog, u sanduku dovezli u Mostar, njegova dobra supruga Vesna, kći Jasna, sin Denis, brat Ibrahim i zet Dragomir – u crnim kolima ”Komosa”, sa beživotnim Šemsudinovim tijelom obišli su Mostar na relaciji: Carinski most – Centar II – Avenija – Rondo – Liska ulica – Donja mahala - Brkićev most – Titova ulica – groblje Sutina...
Iz hladne tuđine je pisao: ogrije ga sunce kada u Londonu, kao pretplatnik, dobije ”Most” iz Mostara.
Šemsudinovo sunce sijaće i u tmini.
Dragi Šemso, da sam znao da je naš posljednji susret bio u bolnici Južni logor, pozvao bih mostarske ribare, tvoje jarane, da barem, još jednom prepričate brojne nezaboravne uspomene i dogodovštine sa Lehinog vira, pa sa Rodočkog pijeska, Bunskih kanala, Vran-kamena, Zečjeg brčka, Marine pećine...
Da sam znao da nam je to posljednji susret i viđenje, dobri druže, zamolio bih direktora Medicinskog centra dra Safeta Omerovića da zajednički obiđemo tvoju vikendicu u Kosoru, tvoj zlatni perivoj i tvoje oporavilište...
Da sam znao... pozvao bih sve tvoje kolege iz Londona – Mirzu, Hidžada, Cezu Danona, Davorku, Olega, Tanju, Barzu, Pepiće itd... da se, po povratku u dijasporu nađete na muhabetu u kući Branislava-Kule Kulaša.
Da sam znao i da nećeš dočekati otvaranje obnovljenog, novog Starog mosta, rekao bih ti da to, uistinu, jeste ceremonija, jeste svjetski događaj, jeste svečanost, ali ne i radost: to je žalost i tuga – da je baš naša generacija dočekala da ubice, siledžije i palikuće, kakve nije zapamtila novija istorija, ne samo ubijaju Mostar i njegove ljude, nego da ubiju i veličanstveni dragulj graditeljske baštine i duhovni amblem Mostara, Hajrudinov most; još bih rekao da će naš grad nadživjeti sva iskušenja i opstrukcije i da poricanje ljubavi Mostara i vjere u zajednički život Mostaraca, znači gašenje svjetla i sunca u duši jednog grada i jednog naroda.
Na tom parčetu svijeta, parčetu mostarskom, tvoj grad je ostao i opstao i onda kada su ga bjesomučno napadali tirani sa brda, kada su mu – 9. novembra 1993. godine – iz imena iščupali sva slova i kada je ostalo samo ono: AR.
Da je znao za tvoju posljednju dosjetku, tvoju posljednju želju i vožnju mostarskim ulicama, i ovaj bi mostopisac sjeo u ”Komosova” crna kola da te isprati do vječnog počivališta i kaže: hvala Šemsudinu Badžaku za ljubav i dobrotu, hvala za radosne trenutke koje nam je za života podario... i da ga zadnji put pozdravi s našim tradicionalnim i popularnim:
Dragi Šemsudine – bistro!
|